Želimir Periš do sada je bio poznat kao prozaik, a zbirkom poezije X, etablira se kao pjesnik na sav glas. Dobar dio zbirke kao da je propitivanje dosega poezije, pa odabir, naklon
i vraćanje na scenu, ili bolje na ulicu, poezije prošlog stoljeća koja se recitira, po mogućnosti na megafon s preokrenute gajbe, koja se obraća čitatelju/slušatelju i aktivira ga.
To je poezija sazdana od pamfleta, parola, jezika svakodnevice impregnirana egzaktnim podacima, humorom i ironijom, svojevrsna racionalno-lirska masa stihova koja progradira,
raste kao lavina i onda kreće – uzbrdo. A govori o svijetu spektakla, neoliberalnom kaosu i kapitalističkom pressingu na ljudski život i san, čudesima privatizacije i opustošenim
tvorničkim pogonima, identitetskim izborima...

No Periš ima i svoju drugu i treću stranu, nakon pjesama koje se izvikuju, dolaze ciklusi pjesama koje se šapću i koje se mrmljaju. U tim je, dominantno ljubavno-erotskim ciklusima,
autor nešto tiši, no i dalje zaigran i socijalno osviješten. Nađe se u njegovim stihovima i obiteljske historije i društvene histerije, pa se i među jastuke uvlače politička rješenja: a
zašto svi zajedno ne bismo pošli u krevet, pita se.

Zbirku završavaju pjesme za mrmljanja, kolekcija emocija poraza, poezija luzera koji su bitke izgubili, ali ne znači da su se i predali. Oni svoje misli izgovaraju sebi u bradu s ciljem da
tu bradu i glas iz nje – podignu.

Ovo je zbirka s nepoznanicom × u naslovu, ali radi se o tome da se taj ×, to nepoznato, prepozna, malo nakosi i postane +. Da se svijet promijeni. Riječima Želimira Periša: × kao dosta!