Austrijski pisac Joseph Roth rodio se 2. rujna 1894. u mjestu Brody kod Lviva u današnjoj ukrajinskoj pokrajini Galiciji. Studirao je u Beču, gdje je poslije Prvoga svjetskog rata započeo novinarsku karijeru. Potom je nekoliko godina živio u Njemačkoj, najviše u Berlinu. Ondje je napisao i objavio prve romane, između ostalih i „Hotel Savoy“, u kojima se bavi traumatičnim iskustvima austrougarskih vojnika nakon Svjetskoga rata, posebno onih koje je svršetak rata zatekao u ruskome zarobljeništvu. Nakon dolaska na vlast Hitlerovih nacionalsocijalista, nastanio se u Parizu i više se nije vraćao u Njemačku. U francuskom izgnanstvu napisao je glavna djela, među njima i „Radetzky marš“ (1932.), u kojemu nostalgično opisuje propast Austro-Ugarske Monarhije i raščlanjuje uzroke njezina raspada. Umro je u pariškoj sirotinjskoj bolnici 1939. godine.
Rothovo se književno stvaranje ne može lako svrstati u određeni pravac suvremene literature. Najbliži je, barem u ranim djelima, skupini autora koja se razvila iz ekspresionizma i u nas se obično naziva „Novom stvarnošću“ (Neue Sachlichkeit).
O njegovu je stilu veliki njemački književni kritičar Marcel Reich-Ranicki napisao sljedeće: "Roth je bio neobičan pisac i zato što je bio kadar pisati mnogo, a istodobno biti savjestan umjetnik. Nikad se nije ogrješivao o prirodnost tona, nikad nije bio opširan, u njegovu stilu nije bilo mjesta koketiranju. Ta je proza dosljedna, a ipak elastična, vitka, ali ne i mršava, mišićava, ali ne i koščata. Roth je bio grozničav čovjek, čovjek na rubu. Iz njegova jezika međutim izvire potpuni mir, čak prosvijećenost.“


U romanu „Hotel Savoy“ iz 1924. godine, jednom od svojih prvih književnih ostvarenja, Joseph Roth u prvome licu opisuje sudbinu austrougarskoga vojnika Gabriela Dana, koji se završetkom Prvoga svjetskoga rata vraća iz ruskoga zarobljeništva te na putu prema Beču stiže u grad „na vratima Europe“, kojemu se ne navodi ime, ali bi prema opisu mogao biti poljski Łódź, te odsjeda u hotelu Savoy. U golemu hotelu na sedam katova žive svi društveni slojevi; paradoksalno su na donjim katovima smješteni bogataši, dok u visini, blizu Boga, životare siromasi. Hotel izvana djeluje raskošno; iznutra se, međutim, otkriva i materijalna i moralna bijeda tadašnjega društva. Bogati industrijalci svake večeri gledaju gole djevojke u hotelskom baru, siromasima tajanstveni liftboj Ignaz zaključava kovčege kad ne mogu platiti sobu, danima se iščekuje dolazak bogatog Amerikanca Bloomfielda koji treba promijeniti sve. Vlasnika hotela nitko nikad nije vidio. Gabrielu se u hotelu uskoro pridružuje i jedan hrvatski lik, njegov ratni drug Zvonimir Pansin, anarhistični revolucionar, koji na kraju romana s mnoštvom drugih povratnika sudjeluje u razaranju hotela te pritom i sam strada, dok Dan odlazi u Ameriku, koja se u romanu nudi kao novi početak i alternativa Europi.
U godinama nove seobe naroda - 2015., 2016... - kad je Europa preplavljena izbjeglicama s Bliskoga istoka i iz Afrike, koje se poput Rothovih povratnika iz ruskoga zarobljeništva istodobno doživljava i kao žrtve i kao prijetnju, i u kojima financijski sraz bogatoga sjevera i sve siromašnijega europskoga juga dovodi u pitanje same temelje Europske unije, metafora hotela Savoy stječe dodatnu aktualnost.