Prije koju godinu EPH-ovski „briljantni umovi“ k'o pijan plota uhvatili riječi „flamboajantno“, ali srećom, nakon što su na blogovima i društvenim mrežama bili ismijani, ubrzo su se okanili te priglupe riječi.

Ali, avaj, evo nove pošasti - Brazil je na nedavnom Mundijalu, tako nam je bar sportska novinarčad poručivala, bio „ponižen“, i otad malo koji dan prođe bez novog „poniženja“ - eto, doznali smo da je Čilić prije nekoliko dana „ponizio“ Federera, Albanija je u prvome kolu kvalifikacija za naredno Europsko prvenstvo u nogometu „ponizila“ Portugal, Inter je jučer "ponizio" Sassuolo, a ni današnji dan sigurno neće proći bez nekog novog "poniženja" na sportskim terenima... A jedini koji su zapravo uistinu poniženi su čitatelji tih i takvih medija, čiji novinari svoje čitateljstvo svakodnevno bezobrazno svode na svoju priglupu mjeru.

Ukoliko malo razmislimo o razlogu pojave takvog diskursa u medijima, možemo zaključiti da je on puno dublji od pukog senzacionalizma – i pronaći ćemo ga zapravo u izrabljivačkome karakteru sustava kojega smo svakodnevne žrtve. Jer, kao posljedica neoliberalne ekonomske doktrine, objeručke prihvaćene i od naših vlastodržačkih garnitura (i prošle, i trenutne), naše društvo postupno, ali sve ubrzanije postaje hiper-kompetitivno. A kompetitivnost koja se ubrzano uvlači u sve sfere života postepeno dovodi ne samo do iščeznuća empatije, izostanka solidarnosti i nestajanja pozitivnih emocija spram drugih ljudi, nego čovjek drugog čovjeka počinje doživljavati kao konkurenciju, kao protivnika, te konačno, i kao neprijatelja.

Naime, u uvjetima gospodarske krize sve smo više egzistencijalno ugroženi, a pod pritiskom straha, neizvjesnosti i ugroze, u čovjeku počinje prevladavati ono animalno – instinkt za preživljavanjem. A kako preživjeti?

Tako da uklonimo prijetnju, a prijetnja nam dolazi od drugog čovjeka, kojega, već smo zaključili, promatramo kao konkurenciju (čitaj: neprijatelja), koji ugrožava naš opstanak. Jer, primjerice, s neprestanom prijetnjom nove, tko zna koje već po redu racionalizacije poslovanja u poduzeću gdje smo još, nekom srećom, na plaći, treba se izboriti da ime onoga ili one iz susjednog ureda/susjednog stola/one blagajne bliže izlazu itd. bude ispred nas na listi za otpuštanje...

Analogno tome, sportski novinari ni sportske terene više ne percipiraju kao poligone za sportsko nadmetanje, za nadigravanje u sportskoj igri, već sportski tereni postaju gladijatorska borilišta, bojna polja na kojima se ne nadmeću dva sportska tima, već se do istrebljenja bore dvije protivničke, neprijateljske ekipe. I, nije više dovoljno suparničku sportsku ekipu nadigrati u sportskoj igri ubacivši u njihovu mrežu više golova ili koševa, već ih treba poniziti, dokusuriti, dokrajčiti…

A s obzirom da su, kako smo zaključili, pozitivne emocije među ljudima u sve većem deficitu, nakon pobjede nije dovoljno radovati se vlastitome uspjehu ili uspjehu ekipe kojoj smo privrženi već se treba naslađivati porazom protivnika, odnosno neprijatelja. Odatle zapravo i popularnost tolikih televizijskih projekata poput reality showa…

Ukratko, u izrabljivačkome društvu u kakvome živimo, čovjek je čovjeku uistinu vuk, sve do konačnog istrebljenja, a koje, kako vijesti s različitih strana svijeta u zadnje vrijeme pokazuju, vjerojatno i nije tako daleko.

Ali, možda drugo nismo ni zaslužili, jer, kao što sam napisao u recenziji knjige priča Ivana Vidića "Južna država" - zamorci smo, pokusne životinjice u globalnome eksperimentu kapitalističke nezasitne nemani, ili smo pak mali ljudi (upravo poput onih u istoimenoj Vidićevoj priči) dva do tri centimetra visoki, i izgubljeno bauljamo hodnicima kuće velikog tajkuna, sve dok nas tajkunova razmažena kći ili njegova napirlitana žena, ne dokrajče visokom potpeticom svoje cipele.

Gotovo smo odreda oportunisti, nimalo opasni, uglavnom poltroni i poslušnici, a ono malo buntovnika glasna gomila brzo i lako ušutka i demoralizira, nastojeći i njih svesti na vlastitu mjeru i učiniti ih pijunima u igri moći i neprestanog stjecanja, gomilanja, zarađivanja i trošenja. Porobljeni i pokunjeni, a zapravo zaljubljeni u svoje lance, anestezirani obiljem i zbunjeni suviškom izbora (ne onih krucijalnih – egzistencijalnih, već banalnih – potrošačkih) te traumatizirani nemogućnošću ostvarenja „hoću sad i hoću sve!“ vegetiramo u tuposti mrtvih osjetila, u kratkom predahu, do pojave nove želje, potrebe, htijenja.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno na portalu Lupiga.com, 15.09.2014.