Upravo sam dočitao FENOMENALAN NOVI ROMAN TATJANE GROMAČE "Bolest svijeta" (Sandorf, Zagreb, ur. Ivan Sršen)

I ne sjećam se kad sam zadnji put TOLIKO UŽIVAO čitajući nešto, iako se radi o nimalo zabavnoj, niti opuštajućoj knjizi...

Roman je to posve lišen fabuliranja te u cijelosti ispunjen autorefleksijama pripovjedačice, te se iz rečenice u rečenicu autorica u romanu knausgaardovski HRABRO i samoogoljujuće bavi nimalo lakim temama te piše o smislu života, o današnjem svijetu, položaju čovjeka/sebe u njemu, smjeru u kojem globalno (i lokalno) društvo hrli...

Osobito mi se poticajne i važne čine dionice u kojima Tatjana Gromača piše o teškoći življenja pod teretom emocionalne preosjetljivosti i pod bremenom kompetitivnosti kao imperativa u svim sferama života te kompromiserstvu kao osnovnom uvjetu opstanka... ...

Ujedno je to i ROMAN U KOJEM SE NAJVIŠE DOSAD ITKO "NA OVIM PROSTORIMA" PRIBLIŽIO POETICI THOMASA BERNHARDA (ali bez pretenzija za epigonstvom, već u smislu svjetonazorske i autorske bliskosti).

Ali MENI NAJVAŽNIJE je to što sam čitajući ga osjetio posvemašnju IDEJNU I SENZIBILITETSKU BLISKOST, u smislu da s pripovjedačicom DIJELIM APSOLUTNO SVAKI POJEDINI U ROMANU IZNESENI STAV (a otud zapravo i ono spomenuto uživanje u tekstu).

A čitav se njen roman zapravo u cijelosti i sastoji isključivo od iznošenja misli, emocija i stavova. A pritom su ti stavovi nerijetko umnogome neuobičajeni, u opreci s globalnim "duhom vremena", apartni u odnosu na većinsko, općerašireno i pod utjecajem grabežnog kapitalizma formirano poimanje svijeta, društva, odnosa među ljudima, pozicioniranja sebe u odnosu na društvo...

KNJIGA KOJU MORATE PROČITATI!!!!!