»Riječ je o romanu koji, za razliku od nekih ranijih Eçinih romana (kao što su, primjerice, Zločin oca Amara ili Bratić Basílio) gotovo da i nema zapleta u pravom smislu riječi. Taj nedostatak zapleta nadoknađen je gotovo dramatskim opisom evolucije glavnog junaka (Jacinto) koji od gorljiva pobornika urbane civilizacije i Napretka (u pozitivističkom smislu) postaje svojevrsni zeleni fanatik i beletristički preteča suvremene (nimalo beletristički raspoložene) ekologije. Premda je roman moguće iščitavati i tumačiti na više načina i na više razina (sukob grada i sela, opreka između Civilizacije i ideala zlatne sredine, odnosno između bogatstva i siromaštva, Portugala i inozemstva itd.), neprijeporno je da njegovu središnju os čini dijalektika u izvornom značenju te riječi, dakle vještina iznalaženja istine otkrivanjem protuslovlja u protivnikovu sudu i pobijanjem tih protuslovlja.

Za to »iznalaženje istine otkrivanjem protuslovlja« pobrinuo se glavni »sporedni« junak romana (koji ujedno, što je itekako znakovito, obavlja ulogu pripovjedača, a u stanovitoj mjeri i glasnogovornika Eçina!) – Zé Fernandes. Upravo zahvaljujući njegovu neprimjetnom, ali upornom i dugoročno učinkovitom »ispiranju mozga« (čega u svojoj dobroćudnosti ni sam nije svjestan) glavni junak spontano mijenja svjetonazor. Ova promjena svjetonazora može se dovesti u vezu i s Eçinim osobnim »skretanjem udesno« (skretanjem koje karakterizira gotovo cjelokupni Naraštaj 1870. u njegovu »poslijerevolucionarnom « razdoblju), no bez obzira na tu eventualnu biografsku interpretaciju, činjenica je da se roman Grad i planine, više negoli ijedno drugo Queirósovo djelo, svojim »romantičarskim« ozračjem doista uklapa u »filozofiju neoromantizma « koja je portugalskom »književnom desnicom« zagospodarila upravo u potkrajstoljetnom razdoblju i na koju, čini se, nije ostao imun ni sam Eça« (Nikica Talan).


Eça de Queirós
Klasik portugalske i europske realističke književnosti, novinar i diplomat (Póvoa de Varzim, 1845 – Pariz, 1900). Romanima u kojima kritizira portugalsko društvo i kulturu u luzitansku prozu uvodi niz poetičkih, stilskih i jezičnih inovacija zbog čega mnogi književni kritičari njegov prozni opus uvrštavaju u sam vrh europske književnosti druge polovice 19. stoljeća