Knjiga donosi izbor iz literarne ostavštine ruske književnice i slikarice Elene Guro, koji se sastoji od kratkih priča, zabilješki, crtica i proznih fragmenata. Taj niz osebujnih radova kojima je teško odrediti žanr prožet je gotovo opsesivnom vezanošću za djetinjstvo. Njene kratke prozne forme prezentiraju infantilne slike svijeta, jer dijete, prema njenome mišljenju, ima neposredan dodir sa stvarnošću, s prirodom koja nije izobličena intervencijama. Ta orijentacija na djetinju realnost kao "pravo stanje svijeta" kod autorice na kraju postaje i etička kategorija, stav prema društvu i povijesti.

Krhotine teksta u kojima se skladno pretapaju slikarstvo i literatura, vizualno i verbalno, na nježnom, infantilnom jeziku komuniciraju s drvećem, travom, potočićem, domaćim životinjama. Uglavnom je to finski pejzaž oko mjesta Uusikirkko, gdje je umjetnica imala ladanjsku kuću. Svaki put kad bi dolazila u svoju civilizacijsku oazu, divila se prirodi i bezazleno se, poput djeteta, nastojala igrati s visokim stablima te ih oplemeniti svojom toplinom, dati im glas i udahnuti ljubav. Poseban ugođaj pri razgovoru s drvećem, snijegom koji se topi, mladom travom i životinjama donosi zamalo opipljiva šutnja, odnosno osjećaj da je sve odjednom stalo i da dolazi razrješenje velike tajne ili otkrića.

Gradski pak krajolik Elene Guro strukturiran je kao filmsko bilježenje mahom neugodnih, vrelih i bučnih ulica, na kojima se pred kino-okom nasumično pojavljuju kočije, uglovi ružnih zgrada i ljudi s ruba egzistencije. Značajnu ulogu pri "snimanju" otvorenog prostora ima zadržavanje na detaljima, prozorima i poglavito izlozima, koji znatiželjno oko puštaju u unutrašnjost stanova i trgovina. A unutra se obično odvija neka ljudska drama, ponižavanje ili zlostavljanje. Kaotičnost i muku života u urbanom prostoru dočarana je slikama uskovitlanih svjetala, ravnodušnih prolaznika i neartikuliranom komunikacijom.

"Rasute priče" Elene Guro hrvatskim čitateljima po prvi put pružaju uvid u prozni opus ove fascinantne umjetnice koja, čini se, pravu recepciju ima tek u naše vrijeme.

Elena (Eleonora) Genrihovna Guro rođena je 1877. godine u Sankt Peterburgu u obitelji visokog vojnog dužnosnika. U rodnome je gradu studirala slikarstvo u klasi poznatog impresionista Jana Cionglinskog. Tu je upoznala budućeg muža, darovitog glazbenika, slikara i povjesničara umjetnosti Mihaila Matjušina. U početku je djelovala kao ilustratorica knjiga, potom se posvetila i književnome radu.
Prvu priču objavila je 1905. godine u Zborniku mladih pisaca (Sbornik molodyh pisatelej), a kratke proze, poeziju i drame, nastale pod utjecajem simbolizma, sabrala je u knjige "Vergl" (Šarmanka, 1909) i "Jesenji san" (Osennij son, 1912). Treća knjiga, "Nebeska devina mladunčad" (Nebesnye verbljužata, posthumno 1914), također je sastavljena od proznih i poetskih fragmenata bez jasnih žanrovskih obilježja. Pred smrt završila je najvažnije djelo "Siromašni vitez" (Bednyj rycar'), koji objedinjuje i tumači cijeli autoričin opus. Tekst je objavljen tek 1988. godine.
Elena Guro umrla je od leukemije 1913. godine u mjestu Uusikirkko na Karelijskoj prevlaci (Finska), gdje je obitelj imala ljetnikovac.