Najznačajnije djelo brazilskog suvremenog klasika Antônia Torresa 'Ova zemlja', u vrijeme objavljivanja 1976., proglašeno je od strane vojnih snaga visoko subverzivnim jer opisuje beznađe i siromaštvo. Priča prati obitelj iz siromašne regije Bahije i dramatične događaje kroz koje prolazi seleći se sa sjeveroistoka zemlje u Săo Paulo, te psihološke i društvene posljedice tog čina. Kroz očište pripovjedača Totonhima, najmlađeg od dvanaestero braće, slijedimo putanju svih protagonista romana. Jedan od njih je i stariji brat Nelo, migrant koji se, ostavivši svoj zavičaj, obitelj i identitet iza sebe, prepustio i izgubio u velikome gradu, a gubitak vlastitih korijena odvelo ga je u propast. Napušten i razočaran, vraća se u okrilje obitelji i bori s bolešću. Nelovo samoubojstvo čvorište je u zamršenoj mreži odnosa gdje se sukobljavaju nemoć, gubitak identiteta i pogubne frustracije. Ova zemlja ima čarobnu atmosferu velikih knjiga i budi u čitatelju želju za promišljanjem egzistencijalnih pitanja, potiče solidarnost, produbljuje razumijevanje i pruža dublji pogled na čovjeka. Torres čitatelju znalački približava stvarnost svih isključenih, priznajući ih kao protagoniste i žrtve povijesne drame, čime dijeli sličnosti s još nekim brazilskim modernim klasicima. U gustom, ali odmjerenom tekstu obilježje kojega je čist prozni stil snažne estetike vidljivo je majstorstvo romanopisca koji suvereno i tehnički precizno plete dirljivu priču o brazilskoj pustoši obojanoj glađu, bijedom i beznađem. Kontrastrirajući razvijena brazilska urbana središta sa zapuštenim i zaboravljenim zaleđem, autor otkriva protagoniste čije se mogućnosti iskupljenja sužavaju zajedno s pustim horizontom.


Antônio Torres
(r. 1940. u Juncou, Brazil) jedan je od najvažnijih brazilskih pisaca 20. stoljeća. Njegov rodni grad središte je najsiromašnije brazilske pokrajine Bahije a radnja većine Torresovih romana smještena je u tom kraju.
Ovaj moderni klasik jedan je od najsnažnijih brazilskih glasova kojeg smještaju između Jorgea Armada i Faulknera. Zajedno s uvjerenjem i entuzijazmom političkog romana Torres je naslijedio i narativne tehnike europskih, sjevernoameričkih i latinoameričkih modernista te brazilske usmene tradicije. Napisao je četrnaest knjiga od čega su većina romani. Najpoznatija su mu djela: Um Cao Univando Para a Lua (1972.); Ova zemlja, (1976.) i Balada da Infancia Perdida (1986.) Nagrađen je najprestižnijim nagradama poput nagrade „Machado de Assis“ koju dodjeljuje Brazilska književna akademija. 'Ova zemlja' mu je najznačajnije i
najprevođenije djelo.