Romani "Sotonski tango" (1985.) i "Melankolija otpora" (1989.) zbog svoje izvrsnosti nisu mogli dugo biti velika tajna mađarske književnosti i László Krasznahorkai je ubrzo postao novim, nezaobilaznim imenom svjetske književne scene, da bi danas, nakon objavljenih dvadesetak romana, priča, eseja... ušao u uži krug kandidata za Nobelovu nagradu.

Hvalospjeve su mu pisali ugledni autori kao što su Sebald ili Susan Sontag, a širu je popularnost stekao preko filmova koje je po svojim romanima i scenarijima stvarao s Bélom Tarrom. Njihov nekonvencionalan timski rad rezultirao je magijom, pulsirajućim spojem sakralnog i demonskog, ali i cirkuskog i uzvišenog – privlačno-odbojnim ispreplitanjem svjetova Krasznahorkaijevih romana i Tarrovih filmova, u koje je teško ući, a još je teže, mnogo teže, ako ne i nemoguće, iz njih izaći.


U "Melankoliji otpora", koju je kritičar New Yorkera James Wood nazvao "komedijom apokalipse", neobični se događaji počinju nizati kad u provincijski gradić na jugu Mađarske dolazi zagonetna cirkuska skupina s golemim kitom koji privlači znatiželjnike i karizmatičnom nakazom Princom koji privlači nezadovoljnike... Osim intrigantnog zapleta, zahtjevnijeg će čitatelja privući autorova sugestivna, meandrirajuće duga rečenica; vrtoglava višeznačnost zbivanja; apokaliptične, groteskne scene koje propituju mogućnosti otpora vladajućem sustavu; zatim snaga sveznajućeg pripovjedačkog glasa koji opisuje najsuptilnije momente psihičkih kolebanja romanesknih junaka...

Sve su to tek neke od značajki Krasznahorkaijevog fascinantnog autorskog pisma, čovjeka koji možda nije, poput svojeg junaka, zaslužio odlikovanje "za najjednostavnije i najsvrhovitije vođenje života", ali je "svojim nesvakidašnjim talentom pozlatio dosadu svakidašnjice sferom umjetnosti".