Zbirka kratkih priča iz ranog razdoblja stvaranja Dylana Thomasa, engleskog i velškog pjesnika, planetarno poznatog po pjesmama Ne idi krotko u tu blagu noć, I smrt neće gospodstva imat, Fern Hill...

Ja sam pisac priča i pjesama, napisao je Dylan Thomas u jednom pismu kad mu je bilo devetnaest godina. I s pravom, jer u to je doba taj izuzetno talentirani mladić već pisao prve pjesme koje će ga proslaviti i priče koje objavljujemo u ovoj knjizi, o stotoj godišnjici Thomasova rođenja. I u poeziji i u prozi autora koji sa zanosom otkriva čudesne svjetove riječi pojavljuje se isti opsesivni imaginarij, isti ritmovi, isti unutarnji svijet. Stvarajući svoje gusto tkanje jezičnih slika, Thomas se, ne bez ironije, bavi velikim temama, jedinstvom života i smrti, ljubavlju i ludilom, pretvarajući velški krajolik i motive lokalnih legendi u dojmljiv tekst koji izmiče kategorizacijama.

Sanjao je da je na putu prema obalnom selu planulo stotinu voćnjaka; i cijelo tiho poslijepodne vatreni su jezici palucali kroz cvjetove. Ptice su polijetale kad bi mali crveni oblak odjednom niknuo iz grane; no kako se s uzdizanjem mjeseca i ljuljanjem milju udaljenog mora spuštala noć, vjetar ugasi vatre i ptice se vratiše. Bio je uzgajivač jabuka u snu koji je završio kao što je započeo: tvarnom-i-utvarnom rukom žene što pokazuje prema stablima. Ispreplela je svijetle i tamne pramenove svoje kose, smiješila se preko jabučnih polja se­strinskom liku koji je stajao u kružnoj sjeni pokraj zidova povrtnjaka; no ptice su sletjele na ramena njene sestre, ne bojeći se lica strašila i križno-drvene golotinje pod dronjci­ma. On poljubi ženu, a ona mu uzvrati poljubac. Tad joj se vrane spustiše na ruke dok ga je grlila; krasno ga je strašilo ljubilo, pokazujući prema stablima dok su vatre umirale.