Puteni nametnik roman je o umiranju – Igor Rajki propituje svijest čovjeka na samrti, odnos ličnosti i stvarnosti, iluzije i smrtnosti. U sudaru biološkog i kulturnog svi se jezični, društveni, filozofski i religijski koncepti pokazuju nedostatnima kada se suoče s konačnošću postojanja ljudskog bića. Kao i obično kod Rajkija, središnji motiv je upravo čin pisanja romana i u tome se očituju sva obilježja njegova samosvojnog izričaja: eksperimentira s formom, žanrom i temom, virtuozno se poigrava jezikom u rasponu od neočekivanih igri riječima pa do jezičnih dvosmislica, stvara vlastite kovanice, kreće se amo-tamo između fantastike i zbilje, ruši mitove i krši tabue, uvijek duhovito. U romanu u kojem se Zagreb otkriva na neočekivan način često su, osim humora, ključna grafička i koncepcijska poigravanja s tekstom i varijacije sadržaja. Unatoč svim navedenim avangardnim i postmodernističkim značajkama, kod Rajkija ne nedostaje političke provokativnosti. Na zabavan način i kroz razbarušenu fabulu djetinju maštovitost, bajkovite elemente i detalje stvarnosti spaja u štivo koje ne robuje nikakvim konvencijama. U zbrci fizičkog i metafizičkog izranja groteskni prikaz društvenog i duhovnog života iskazan inovativnim i kreativnim jezikom.