POEZIJA BUNKERA I LJUBIČASTIH GRAHORICA
/O knjizi pripovijedaka „Boje seoskog sladoleda“ Bogdana Arnautovića/

Piše: dr. sc. Lidija Dujić

Rat izvana samo je kulisa pravim i krvavijim ratovima iznutra koje u svojim prozama Bogdan Arnautović rask(l)apa preciznim pjesničkim alatom. Poezija bunkera, ljubičastih grahorica s leptirima, grada tromih rijeka, misli i ambicija rasprskava sudbine anonimnih sugrađana po mentalnim zemljovidima povijesti u kojoj svi statiramo – zato se u njoj i prepoznajemo. Pritom je ovaj prozni sfumato, mekih i zaobljenih linija, istodobno autorova potraga za nekim bivšim sobom i bivšim vremenom u kojemu oko njega nije bilo toliko praznih mjesta. Njegov je pjesnički jezik preživjela zelena povijuša na klonulom tijelu grada.
Kažemo li da je riječ o knjizi priča ratne tematike, dužni smo objasniti:
1. zašto tek sada (nakon 20 i više godina) pisati o ratu/čemu toliki vremenski odmak – osobito kad podsjetimo na autorovu novinarsku profesiju koja traži trenutnu reakciju, vruće događaje, povišenu temperaturu teksta?
2. iznevjeruje li naslov knjige Boje seoskog sladoleda horizont očekivanja čitatelja?
3. jesu li stvarni likovi Bogdanovih proza (otac, majka, sestra…) zaista samo stvarni/provjerljivi ili ipak književno oblikovani?

Isti je odgovor na sva ova pitanja – i kad piše prozu, Bogdan je pjesnik. Njegova rečenica ne ide za narativnom progresijom, ne žuri za pričom, njegovo je motrište poetsko (i kad piše o bunkerima, on ne previđa ljubičaste grahorice, leptire ili kestenovo lišće), njegovi su likovi ugazili u fabulu kroz koju bi najradije prošli – vjerujem da neki od njih nikada ne bi povjerovali da uopće nekome mogu biti zanimljivi a kamoli postati književni likovi. Taj stvarni vanjski rat Bogdanu je platforma za neki (možda) budući život za koji se vrijedi boriti već i zato jer ga ima na što nasloniti – to je ta zamagljena prošlost koju propituje iz više književnih uzrasta (od senzibilnog dječarca do "čovjeka koji je shvatio poeziju", 175), sat obiteljske anatomije na kojem ne zazire od otvorenih rana, amplitude oduševljenja i sućuti prema gradu "tromih rijeka, trome misli i trome ambicije" – najtužnijem gradu na zemlji, koji cijelim svojim bićem pripada bivšem…
Od ovakve je građe Bogdan mogao napisati nekoliko knjiga poezije.
Umjesto toga, napisao je knjigu priču o svom vremenu i ljudima koje je rat presjekao, obilježio, promijenio. Karakteristično je za Bogdanove priče da su tragedije registrirane na kraju – kao da je svaku od ovih priča rat osobno potpisao.
Konačno – kakvih je boja seoski sladoled?
Vanilija, čokolada, jagoda, citron… Blijedih? U svakom slučaju, manje intenzivnih od današnjih – koncentriranih i umjetno zaslađenih.
Baš kao i taj jednostavan život, miran i možda razvodnjen, ali život. Zato se rat izvana u Bogdanovim pričama preseljava iznutra i obrađuje pjesničkim alatom – sve je u pogledu, doživljaju, atmosferi, simetriji koja namjerno podiže sitnice svakodnevnog i čini ih većim/važnijim pred razaranjima koja slijede. Zato su likovi njegovih proza junaci slabe povijesti – bez odličja ili ulica koje će jednom netko po njima nazvati. Zato je ovo knjiga o ratu namijenjena nama svima, a ne samo onima koji su ga upoznali iz blizine. Zato ovo nije knjiga gorčine nego priručnik za preživljavanje koji u sveopćem ludilu pronalazi malaksale ali još zelene vitice humanosti.