MILJENKO JERGOVIĆ :


Marina Vujčić, Preporuka za Božu

Marina Vujčić na objavljivanje se pripremala dugo i temeljito. Ambicije ove profesorice materinjeg jezika i književnosti dugo su se ticale čitanja i sabiranja čitateljskih iskustava. Što je za to vrijeme pisala, jer nešto sigurno jest, ne možemo znati. To nije bila javna stvar. U posljednjih dvadesetak godina, možda i koju godinu više, povremeno je objavljivala dječju poeziju. Ali i to vrlo škrto.

Roman prvijenac “Tuđi život” objavila je 2010, tiho i bez velikih očekivanja. Priča romana govorila je o zagrebačkoj lektorici, koja započinje pisati scenarij za sapunicu. I najednom se život, u nekom blagom, lakom prelazu, počinje pretvarati u sapunicu, tako da se više ne zna što je stvarnost a što bajka, i s koje se strane ogledala što događa.

Marina Vujčić je u svome životu, između ostaloga, i lektorica. “Tuđi život” je, dakle, imao tu autobiografsku notu, ali vrlo odmjerenu i dobro naciljanu. Naime, Marina Vujčić nema ama baš nikakvih iskustava s pisanjem sapunica, niti je njihova prilježna gledateljica. Autobiografijom se poslužila kao pomoćnim kotačićima na dječjem biciklu. To joj je pomoglo da uvjeri najprije sebe, a zatim i svoje čitatelje, u autentičnost priče o sapunici. Marina Vujčić, naime zna, čitanje dobrih pisaca u tome joj je pomoglo, da je vrlo važno da i pisac povjeruje u istinitost vlastite priče. Kao što i dobri, karijerni lažovi vjeruju u svoje laži. Razlika je samo u tome što priča nikako ne smije biti – laž.

U svome drugom romanu, onako kako je započet, Marina ponavlja strategiju primijenjenu u prvom. “A onda je Božo krenuo ispočetka” jednostavna je, na prvu nepretenciozna, gotovo svakodnevna priča. Nikakvih velikih čuda u njoj nema, nego sve počinje kada prilično obični muškarac – kao što je vrlo obična bila i žena u “Tuđem životu” – koji je posvršavao škole i prošao kroz sve potrebne društvene i obiteljske incijacije, jednoga dana odluči da krene ispočetka. Marina Vujčić postavlja priču na pretpostavci koja je opće mjesto svih naših egzistencija. Koliko god nečija svakodnevica bila sređena, a želje i potrebe obični, građanski uredni kao uredna stolica, baš svakome na um padne da bi se sad mogao dići iz fotelje u dnevnom boravku, reći ženi, mužu, majci, psu, da će samo skoknuti da kupi cigarete. I da se više ne vrati. Ovom se temom, često variranom u posljednjih stotinjak godina, posljednji, koliko se mogu sjetiti, bavio Paul Auster.

Ono što Marina Vujčić pokušava, i što joj na neočekivan način uspijeva, jest da sve u tom bijegu iz vlastitoga života bude što običnije. Istovremeno, ništa nije sudbinsko, i sve je sudbinsko. A Božo, u skladu sa svojom školskom spremom i zvanjem, mudruje i filozofira, kao nekakav naš, hrvatski Woody Allen, čije su putanje i životne mogućnosti ponešto suženije i oskudnije nego u njegova američkog supatnika. Autorica se duhovito, ali i vrlo suptilno poigrava horizontima Božinih životnih želja i očekivanja, što stvara efekt koji se u nas, možda s razlogom, možda i ne, često veže za takozvani češki humor.

Marina Vujčić jedna je od načitanijih hrvatskih spisateljica. Možda je i u tome, a ne samo u temperamentu, razlog što joj je u pripovijedanju i u konstruiranju fabule strana svaka pompoznost i spektakularnost. Naši životi su, uglavnom, vrlo obični. O tome bi valjalo ponešto napisati. To je neizrečeni moto Marininih romana, prvog, i ovog drugog, koji je u nastajanju. Tko god je ikada išta pisao, dobro zna koliko je teško i nezahvalno pisati o običnome. Do pirotehničkih efekata i velikih sudbina najprije se i najlakše dolazi u književnosti.

Bilo bi dobro i korisno da se Marini Vujčić pomogne u pisanju romana “A onda je Božo krenuo ispočetka”. Nas, naime, zanima kako je to s Božom završilo. Autorica ima neočekivani dar, u našoj književnosti endemski rijedak, da od nečega, da od izrazito utišanih, običnih, svakodnevnih pretpostavki, stvori napetost i čitateljsko iščekivanje. Zato nas, naime, zanima Božina sudbina. Ili Božin život izvan sudbine, već kako se uzme. Oko njega će, to vjerujemo, nastati vrijedan roman.