Poučna novinska kritika

Božidar Alajbegović, 'Pedeset kritika', Litteris, Zagreb 2011.

U ona davna vremena, od sredine prošloga stoljeća pa do njegova kraja (koje se doba iz današnje perspektive već pomalo čini mitskim), ozbiljne dnevne ili tjedne novine nisu mogle egzistirati na tržištu ako nisu njegovale kratku iliti novinsku kritiku, na raznim područjima (od književnosti, preko filma i TV, do likovnosti, od arhitekture, preko društvenih znanosti, do novih tehnologija). Kritičara je bilo puno, možda i previše. Mnogi su bili doista kompetentni promicatelji djela na područjima kojima su se bavili. Neki su se trudili da takvi postanu (pa su doista takvima i postali). A oni koji su mislili da mogu „praviti posao“ samo jeftinim zanovijetanjem i zabadanjem, ipak, otpadali su zauvijek. No vremena su se promijenila pa su nekako od 1990-ih počeli otpadati i nestajati i ozbiljni, kompetentni kritičari, kao tobože „teški“ i nezanimljivi publici. Drugi su se transformirali u komercijalne promotore „svega u robu pretvorenoga“, a neki su digli ruke od borbe s Molohom kapitala i profita. Oni koji su do danas opstali u malom broju preostalih tiskovina i virtualnih magazina koji njeguju kritičku riječ - čine iznimku koja potvrđuje pravilo ili vrstu koja izumire, kako vam drago. Jedan od takvih je Božidar Alajbegović (1972)¸ književni kritičar „od 1998. godine“ (kako mu stoji u autorskoj bilješci) i kroničar književnoga života u Hrvatskoj, koji je otvorio i uređuje internetski blog Knjiški moljac. Na tom blogu objavljuje skoro sve bitnije i ozbiljnije vijesti i novosti iz književne produkcije. Poneki puta mu štogod i promakne (primjerice, Književna republika, br. 1-3 za 2011. godinu), ali je to dragocjeno mjesto za sve one koji se žele upoznati s literarnim zbivanjima u Hrvatskoj i šire, u regiji.

U knjizi koja je pred nama, ipak, nalazi se izbor tekstova kritičkih osvrta objavljenih mahom u Vijencu, od veljače do studenoga 2009. te nekolicina objavljenih u elektroničkim medijima i jedan na radiju. Alajbegović je dobro organizirani kritičarski profesionalac koji svakoga drugog četvrtka ispostavlja (to je njegova omiljena riječ) čitateljima Vijenca po jedan kritičarski uradak, strogo na 3,5 kartice iliti nešto preko 6.000 znakova. Svi izabrani tekstovi u Pedeset kritika obrađuju prozna djela prevedena pretežito s engleskoga te po jedno ili dva-tri sa španjolskoga, njemačkoga, francuskoga, češkoga, hebrejskoga, japanskoga, mađarskoga, makedonskoga, norveškoga, portugalskoga, ruskoga, slovenskoga, švedskoga i talijanskoga jezika na hrvatski. Struktura njegovih kritika je dobro poznata njegovim redovnim čitateljima: lociranje predmetnoga djela u hrvatskoj prijevodnoj književnosti navođenjem ranijih prijevoda ili utvrđivanjem je li riječ o prvijencu, zatim nekoliko najznačajnijih informacija o samom autoru, nagradama kojima se ovjenčao te poziciji koju zauzima u domicilnoj književnosti. Potom slijedi žanrovska prezentacija djela, s utjecajima i srodnostima, ali i mogućim utjecajima na hrvatske pisce. Najviše prostora Alajbegović ostavlja opisu djela, kratkom ispostavljanju sadržaja djela, društvenom situiranju likova i njihovoj karakterizaciji. Redovito, na kraju teksta, nastojeći proniknuti u bit piščeva jezičnoga i umjetničkoga napora, poentira bilo citatom, bilo parafrazom neke autorove (za)misli, a često i vlastitim naputkom. Ovako strukturiranu kritiku neki ne smatraju dovoljno učenom i znalačkom. Međutim, čitatelji Vijenca (najčešće), a i drugih magazina u kojima Alajbegović piše, rado okreću stranicu s njegovim tekstom, tražeći upravo to, jasne, kratke, jezgrovite informacije o piscu, djelu i njegovoj vrijednosti. Iza svake riječi 3,5 kartice dugoga teksta stoji puno rada, znanja i prilježnosti (da ne kažem ono otrcano: ljubavi) prema ovom kritičarskom poslu.

Mi koji ne stignemo ili ne želimo čitati prijevodnu fikcionalnu literaturu možemo u ovakvoj zbirci kritika pronaći pouzdan vodič za poneku od knjiga kojoj bismo posvetili naše vrijeme i intelektualnu pozornost. Alajbegović je pouzdan biralac čiji se kriteriji oslanjaju na domaće literarno iskustvo koje dobro korespondira s globalnim trendovima, tako da nas ne bombardira sa slabo poznatim ili skoro nespoznatljivim literarnim praksama s onih strana svijeta koje su nam objektivno vrlo strane. U hrvatskom književnom i ostalom sveopćem životu koji je sav (nažalost) prožet zapadnjačkim civilizacijskim vrijednostima vrlo dobro funkcioniraju literarne proizvodnje europskih, sjeverno i južnoameričkih pisaca. Alajbegović se ne libi ni uspješnica po kojima su nastali filmovi ili tv serije, uvijek uz ogradu kako je svjestan ograničenosti takvoga žanra ili šabloniziranosti proizvodnje usmjerene na tržište bestelera. Ipak, u ovom izboru dominiraju tekstovi koji omogućuju uvid u dobar dio hrvatske prijevodne književnosti u produkciji preko dvadeset nakladnika. Autori za koje se Alajbegović odlučio u ovoj pedesetnici predstavljaju etablirane pisce u svojim književnostima ili pisce koji su na sigurnom putu da takvima postanu. Zaista, Alajbegović je koristan i nezaobilazan kroničar književne produkcije i treba mu zaželjeti dug život, dobro zdravlje i nesalomljivu volju.

3. XII. 2011.
Nikica Mihaljević