Oko Hamsuna je uvijek sijevalo i grmjelo, kako za njegova života, tako i nakon smrti. U pogledu njegovih književnih djela svi su jednoglasni da je riječ o genijalnom piscu, jezičnom čarobnjaku, vještom zavodniku riječima... no isto su tako jednoglasne i osude u pogledu njegovih političkih djela i njegova otvorenog priklanjanja nacizmu. Tako vjerojatno nije bilo Hamsunovog čitatelja koji se nije zapitao kako je moguće da čovjek koji je bio kadar stvoriti takva visokoumjetnička djela nije bio svjestan svojih, najblaže rečeno, niskomoralnih političkih stavova...
"Kao moderni psiholog osvjetljavat ću i osluškivati dušu. Rasvijetlit ću je uzduž i poprijeko, sa svih stajališta, zaviriti u svaku tajnu špilju; nabost ću najnejasnija ganuća na svoju iglu i staviti pod lupu", riječi su samouvjerena Hamsuna, koje su možda i najviše došle do izražaja u romanu Misteriji – jednom od njegovih najsloženijih, a po mnogima i najboljih djela. Ova tragična ljubavna priča zapravo je knjiga velikih monologa, velika studija ljudske duše, kojom Hamsun na najbolji način potvrđuje riječi Thomasa Manna kad ga je opisao kao "potomka Dostojevskog i Nietzschea". Glavni junak Johan Nagel izniman je književni lik, izmučena i rastrgana duša, samotnik, proturječni polemičar i lirik, koji živi između sna i stvarnosti, rascijepljen svojim mislima i osjećajima. "Ja sam tuđin, stranac u životu, Božja fiks-ideja", kaže misteriozni junak o sebi.
Roman je po objavljivanju (1892) zbog svoje inovativnosti i osebujnosti nerijetko naišao na nerazumijevanje, ali je zato vrijeme radilo za Hamsunove Misterije, koji su kasnije fascinirali generacije čitatelja i dobrim dijelom pridonijeli da Hamsun postane Hamsun, jedan od najvećih pisaca koje je svijet imao.