Nakon dviju objavljenih studija posvećenih temi subjektnosti i njezinim afektivnim dozvolama i zabranama, teatrologinja Nataša Govedić nastavlja istraživati parezijsku dimenziju subjekta. Zanima je problematika subjektnosti kao „alarmantnog“ kreativnog stanja za koji su karakteristični modusi ekstaze, katarze i katastrofe, dakle izrazito “razvlaštenih“ i „izmještenih“ reakcija, udaljenih od konvencionalnog poimanja kontinuiranog ili discipliniranog jastva. Posežući za kazališnim, pjesničkim, književnim i filmskim primjerima te za performativnim iskustvom, baš kao i za filozofskim, antopologijskim i psihologijskim poimanjem „gubitka kontrole“, autorica još jednom uspostavlja čvrsto savezništvo između filozofije i teatrologije, čitajući ih kao paralelnu potrebu ekscesnog i angažiranog mišljenja.
Knjiga ulazi u otvorenu polemiku s psihoanalizom, inzistirajući na tome da subjektnost povišenih stanja nije „patološka“, već stvaralačka, prevrednovateljska i samim time politički izazovna. Autorica utoliko predlaže i specifičnu teoriju kreativnosti, naslonjenu na rad Silvana Tompkinsa, Carla Gustava Junga, Mihalyja Csikszentmihalyja, Michel Foucaulta, Mauricea Blanchota, Sare Ahmed, Judith Butler, kao i niza feminističkih teoretičarki koje se bave pojmom empatije.
Posebnu podtemu knjige čini komediografsko „raspuknuće“ očekivane logike socijalne identifikacije, baš kao i tragički „jaz“ između zakona i etičkog impulsa, pri čemu subjektnost nije tek manifestacija „zločina“, već i izbijanje radikalno kritičke, reformatorske svijesti.
U zaključku, autorica predlaže razimenovanje postojećeg vokabulara „dozvoljenih reakcija“, u korist subjektnosti koja svoju suverenost postiže upravo onda kad si dopusti nelagodu, prijetnju i uzbunu kreacije.

Nataša Govedić diplomirala je, magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1995. radi kao nezavisna znanstvenica, književna, kazališna i filmska kritičarka, predavačica i dramska autorica/izvođačica.