Mudri razgovori o književnosti, hrvatskoj povijesti, leksikografiji, hrvatskim zabludama, hrvatskim snovima, hrvatskoj "neurotičnoj javnosti" i nesmiljenoj politici, unutarnjoj i vanjskoj, koje su vodili Miroslav Krleža i Josip Šentija od listopada 1971. do sredine kolovoza 1981. u današnjemu se kulturnome i političkom kontekstu čine i te kako aktualnima i živima, i to ne samo stoga što se objavljuju na 40. obljetnicu hrvatskog proljeća i 30. obljetnicu odlaska Miroslava Krleža.

Priča je počela u listopadu 1971. Slutio se krah hrvatskog proljeća, a Josip Šentija imao je razloga strahovati za svoju budućnost - bio je član Vlade hrvatskog proljeća koja će u Karađorđevu biti pometena kao nacionalistička.

Nakon te političke drame, koja se još jedanput potvrdila kao "dvojnost hrvatske zbilje i hrvatske žudnje", Krleža je kao direktor zaposlio Josipa Šentiju u tadašnjemu Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. S obzirom na zahtjevan urednički posao u izradbi Leksikona JLZ i trećeg izdanja "Opće enciklopedije", Šentija nije bio običan prolaznik kroz Krležin ured u Leksikografskom zavodu.

Poslovna je suradnja ubrzo prerasla u prijateljevanje u Krležinu domu na Gvozdu.