Knjige, baš poput ljudi, imaju svoje unikatne sudbine, pa tako i prvi dio romaneskne trilogije nobelovca Samuela Becketta, 'Molloy', intrigantno djelo puno složenih značenja i nadahnuća koje nadilazi uvelike vrijeme u kojem je nastalo. Fascinantnost ovog romana leži upravo u njegovoj bogatoj slojevitosti, koja ga čini tako svevremenskim i univerzalnim i neiscrpnim štivom. Iskrenost iskaza njegova autora koja je na trenutke gotovo bolna, prožeta je genijalnim nadahnućem književnika čije je djelo sinonim vječnih pitanja, ali i odgovora koje je nalazio na najnevjerojatniji i najoriginalniji način. Za primjer: "Jer ništa ne znati nije ništa, ništa ne htjeti saznati također, ali ništa ne moći saznati, znati da ništa ne možeš saznati, to smiruje dušu neznatiželjnog tragatelja."
Iako je Beckett, planetarno poznat po svom genijalnom dramskom uratku U očekivanju Godota, promovirao svoj egzistencijalistički svjetonazor kroz formulu dvojne borbe pojedinca s beznađem-prazninom, u Molloyu otkriva i potpuno nove teme i kvalitete svoje umjetničko-filozofske fantazije i spremnosti na novo beskompromisno istraživanje, ovog puta u smjeru skrivene nade.
Glavni junaci Molloy i Moran – prividno izgubljeni, ali na trenutke gotovo nepodnošljivo mudri – i njihove emotivne i moralne dvojbe, bliskiji su no ikad suvremenom čitatelju, pritisnutom egzistencijalnom tjeskobom, kao i nadirućim vijestima o kataklizmama i mogućim apokalipsama, no ništa manje željnom dubokog i trajnog doživljaja života u njegovoj punini. Zato je novo ukoričenje Molloya više no dobrodošlo i važno podsjećanje na ovu bezvremenu knjigu.
(Iz pogovora Maje Gjerek)