Knjiga eseja Milana Mirića (Gornje Dubrave kraj Ogulina, 1931), jednog od najznačajnijih hrvatskih književnih urednika druge polovice prošloga stoljeća, posvećena je književnim i likovnim fenomenima koji su u autorovoj osobnoj i profesionalnoj biografiji ostavili značajan trag. Također, Mirićeva knjiga otovoreno progovara o književnim vremenima u kojima se razumijevanje između književnika i čitatelja ostvarivalo kodiranim jezikom književnih figura, svojevrsnim ezopovskim govorom koji dežurna cenzura i političko jednoumlje nisu mogli razabrati. Iako pisani iz perspektive osobnog doživljaja ondašnjega vremena i književnosti, Mirićeve tekstove odlikuju ponajprije jasni i nedvosmisleni književno-povijesni uvidi o pojedinim važnim dionicama hrvatske književnosti i likovnosti (kultni časopis „Razlog“ kojemu je Mirić bio utemeljiteljem i urednikom, djelo Ante Stamaća, Željka Falouta, Slavka Mihalića, Josipa Vanište, Franje Korena, Slavka Goldsteina, Borisa Pasternaka i Stanka Lasića) kao i intrigantana razmišljanja o odnosu politike i književnosti.