Kao jedan od ponajboljih poznavatelja hrvatskoga pjesništva 20. stoljeća, Pavao Pavličić se u svojoj najnovijoj knjizi Vrijeme u pjesmi »poigrava« različitim tipološkim određenjima i ikonografskim odjeljcima temporalnosti. Kategoriju temporalnosti u modernoj hrvatskoj lirici Pavličić propituje kroz astronomsko, meteorološko, povijesno, egzistencijalno, simboličko, tekstovno i književno vrijeme. Izbor vremenske perspektive je razveden i mnogoznačan.

Cikličnost započinje studijom naslovljenom Vrijeme u pjesmi, a završava studijom Pjesma u vremenu. Simbolika vremena propituje se u ostvarenjima gotovo svih književnih naraštaja moderne hrvatske lirike; od secesije i ekspresionizma, neorealizma i hermetizma, krugovaša i razlogovaca pa sve do neoavangarde i semantičkog konkretizma.