KRITIKA: ZORAN PILIĆ - 'KRIMSKRAMS' (PROFIL, ZAGREB, 2009.)


Zoran Pilić jedan je od prvoboraca blogosfere u Hrvata, nosilac spomenice blogojavljanja i prvi bloger koji je pisanjem u tom mediju zaradio novinarsku akreditaciju (za Motovunski filmski festival), poznat u međumrežju kao Jesus Quintana. Svoje prvo ukoričenje Pilić je doživio godinu dana nakon u medijima vrlo dobro popraćenog prvog vala oknjiženja blogera (kad su svoje knjige krajem 2006. godine objavili Dario Rukavina, Zrinka Pavlić, Damir Markulj i Igor Kokoruš), a njegova je zbirka priča ''Doggiestyle'' (s razlogom) doživjela vrlo dobar kritički prijem, pa se njegov najavljivani prvi roman očekivao sa zanimanjem. Inače, Pilićev blogerski pseudonim, preuzet od lika iz kultnog filma braće Coen ''Big Lebowski'' otkriva Plićevu izraženu filmofiliju, osjetno prisutnu u njegovim tekstovima kroz filmske asocijacije, reference i citate, dok naslov tog filma zaziva Charlesa Bukowskog, neprikosnovenog idola velikog dijela wannabe-pisaca iz blogosfere, većina kojih uzalud pokušava oponašati asketski pročišćen, kulerski stil tog enfant-terriblea američke književnosti. Pilić je pritom uspješniji (ali i manje očit) u svom epigonstvu od većine svojih blogerskih kolega, iako njegova proza više duguje svemu onome na velikom ekranu odgledanom, negoli pročitanome štivu, što je i inače velika boljka spisateljskih početnika ''afirmiranih'' na blogu – premalo su pročitali da bi bili dobri pisci. Ipak, s Pilićem nije tako, on je dobar pisac čija je načitanost vidljiva, a tekstovi mu ne obiluju samo filmskim, nego i književnim referencama (Mirko Kovač, Hemingway, Gabriel Garcia Marquez, Dušan Čater, itd.). Usto, Pilić ne propušta čitatelju skrenuti pozornost i na svoj dobar glazbeni ukus; ''svaki život ima svoj soundtrack'' njegov je moto, pa je tako svakoj priči iz svoje zbirke ''Doggiestyle'' pridodao i glazbenu podlogu, a roman ''Krimskrams'', osim filmskim i književnim referencama, obiluje i citatima stihovlja rock pjesmarice (Azra, Ekaterina Velika, Bob Dylan, Joy Division, Lačni Franz, Idoli...). Uostalom, Pilić svoj roman i otvara stihovima iz pjesme ''Save me'' američke kantautorice Aimee Mann, iz kultna Andersonova filma ''Magnolia'', rascjepkanu strukturu kojega on na neki način pokušava pratiti u svom romanu.

Za glavnog protagonista i pripovjedača svog romana Pilić uzima lik pisca, što baš i ne obećava ludu zabavu, jer, kao što i njegov junak Petar Pandža sam kaže, uz svega nekoliko časnih iznimaka, pisci su uglavnom dosadan svijet. No, kako će se pokazati, život ovoga pisca nije nimalo dosadan - dapače, u romanu opisani događaji potvrda su i obrazloženje Pandžinih riječi kako bi se vrlo rado mijenjao za život najdosadnijeg pisca na svijetu. Inače, Pilić svog junaka uvelike bazira na vlastitoj osobi; njegova su razmišljanja i stavovi uglavnom vrlo bliski autorovima, a njih dvojica dijele i neka zajednička iskustva. Tako primjerice i Petar Pandža iza sebe ima jednu objavljenu knjigu kratkih priča, što mu (odnosno, što im) pruža priliku da se u knjizi dotaknu i tematike pisanja i objavljivanja, premda Petar sebe ne smatra piscem – jer od toga ne može živjeti – i često se zapita ''čemu uopće sve to''. Naravno, i Petar je veliki filmofil, u razgovorima kad nešto objašnjava često poseže za primjerima iz filmskog svijeta, a, igrom slučaja, život ga nagrađuje događajima kao preslikanima iz nekih dragih mu filmova (''Gore ne može'' Petera Berga i efektno debitantsko ostvarenje Dannyja Boylea ''Shallow grave''), što on i prepoznaje. Poznavateljima spomenutih celuloidnih uradaka time je o fabuli već dovoljno rečeno, ali za filmski manje upućene čitatelje valja reći da radnja uključuje nekoliko slučajnih smrti, problem rješavanja leša i još cijeli niz tragikomičnih situacija koje rezultiraju s više kolateralnih žrtava, a što se sve ispostavlja naplatom s kamatama junakove nezrelosti, neodgovornosti i sebičnosti. Ipak, unatoč rečenim karakternim nedostacima, Pilić svom junaku uspijeva udahnuti dušu i prikazati ga simpatičnim, inteligentnim urbanim kitom, lagano načetim krizom srednjih godina.

Roman je sastavljen od dvije fabularne linije, prva ''u realnom vremenu'' prati Petra Pandžu koji na izmišljenom jadranskom otočiću Bićerinu u svrhu rehabilitacije zapisuje svoje urnebesne, jezom i bizarnošću oplemenjene dogodovštine (druga fabularna linija), koje su ga na otočić, radi oporavka i dovele. Svoj roman Pilić napučuje vrlo brojnim likovima, među kojima se prepoznaju i pojedine stvarne osobe iz javnog i kulturnog života Hrvatske (glumica Darija Lorenci, novinar Damir Pilić, spisateljica Sanja Pilić). Ipak, od spomenutih, važniju ulogu u romanu ima umjetnički performer Siniša Labrović (u romanu nazvan Galante) u suradnji s kojim je Pilić osmislio politički vrlo provokativan performans kojega, na vrlo zabavan način opisanoga, Pilić prenosi u romanu.

''Krimskrams'' na koncu se ispostavlja vrlo zabavnim i dinamičnim romanom, koji s vremena na vrijeme blago isklizne u nadrealnost, dok su elementi naturalizma (osjetno zastupljeni u autorovoj zbirci priča) ovdje zamijenjeni crnim humorom te velikim porcijama ironije, prisutne ne samo u doskočicama i zajebantskim podbadanjima sugovornika začinjenim dijalozima, već i ironijom spram nekih književnh i filmskih klišeja (npr. korištenje otoka za izolaciju). Iako bi bilo pogrešno strpati ga u ladicu tzv. stvarnosne proze, jer stvarnost uzima tek radi kontekstualizacije, Pilić ipak ne propušta kratko se ali vrlo oštro pozabaviti i pojedinim aberacijama domaćeg nam svagdana (npr. hrvatsko novinarstvo koje se u velikoj mjeri svodi na ogovaranje ili mračni nakot devedesetih koji je uz političku podršku legalizirao ilegalno i iz podzemlja se preselio među ugledne građane i poduzetnike, isl.). Pilić rukopis vješto usložnjava i tematiziranjem muškog prijateljstva i krize srednjih godina kao i elementima generacijske priče, ali ne na način da se toga dotakne u dijalozima, već svaki od tih elemenata ima uvjerljivo fabularno utemeljenje i važan utjecaj na događaje i tok radnje.

A ono malo zamjerki što se mogu uputiti, odnose se na nedosljednost kod upotrebe pripovjedačeva direktnog obraćanja čitatelju (postupak kojega autor nepotrebno uvodi da bi potom na njega zaboravio i naprasno ga napustio) te nedovoljno uvjerljivo razrješenje priče koje se ispostavlja antiklimaksom i ostavlja dojam kao da je autor u nedostatku boljeg rješenja, posegnuo za još jednim klišejem iz svijeta filma. Sve u svemu, radi se o naslovu koji svojim humorom, zabavnošću i dinamikom predstavlja osvježenje na domaćoj proznoj sceni te o pop-kulturom inficiranom autoru koji smislom za humor, pripovjednom vještinom te umješnošću u gradnji fabule i atmosfere obećava još dobra štiva, te u kojemu bi s vremenom mogli dobiti hrvatsku verziju Chucka Palahniuka (osim ako njegov odgovor na ono Pandžino ''čemu sve to?'' u međuvremenu ne postane negativan, ili ako se, poput blogerskog mu kolege Vlade Bulića, ne otisne u lukrativnije, scenarističke vode).

Napisao Božidar Alajbegović