"Objavljivanje Swinburneove zbirke Poems and Ballads najznačajniji je događaj engleske književnosti devetnaestog stoljeća."
E. A. Housman

Nastavljajući oplemenjivati domaću kulturu i umjetnost najznačajnijim autorima i najvećim djelima koja dosad nisu publicirana u Hrvatskoj, treba ukazati da zalaganjem Modernist nakladništva konačno imamo prvi hrvatski prijevod najvećeg viktorijanskog engleskog pjesnika i deveterostrukog službenog britanskog kandidata za Nobelovu nagradu Algernona Charlesa Swinburnea (1837.-1909.). A književno-historijski značaj i uloga Swinburnea je bez presedana jer nitko nije tako sjajno ovladao poetičkom formom, dok je njegova uzvišenost za rimu i muzikalnost nedosegnute perfekcije za sve prijašnje i naknadne autore. Tajanstvena atmosfera, lirski opisi kontroverznih priroda, melankolična, sentimentalna pa egzaltirana raspoloženja, kao i ritmička proza u kojoj su pjesme ispjevane oduševljavale su te izvršile neusporediv utjecaj na književni izraz 19. i početka 20. stoljeća. Ono što posebno impresionira kod Swinburnea pjesnika jest činjenica da je u strogo klasičnim i idealiziranim pjesničkim metričkim standardima spajao elemente fantastično lascivnog svijeta uz hipnotički pulsirajuće alegorijske opise velegradskog i kozmopolitskog života, vodeći nas u jedan poseban kozmos u kojem su neraskidivo isprepleteni san i java, mašta i realnost, drevna grčka mitologija i aktualna londonska dekadencija, boemski deliriji i dendističke skrupuloznosti. Stoga se s pravom Swinburne smatra “supreme master of English poesy” . Zahvaljujući njegovoj iznimno zanimljivoj, svestrano nadarenoj (izdvaja se i kao romanopisac, kritičar, enciklopedist te prevoditelj, s velikim uspjehom predstavlja suvremenu francusku literaturu - Hugo, Baudelaire, Gautier... - engleskoj kulturi, kao i vrline neopravdano zapostavljenih američkih pisaca Whitmana i Poea), a zbog odsustva i neistraženosti za nas i misterioznoj osobnosti, tijekom pripremanja i realizacije ove knjige otvarala se sve fascinantnija priča o temperamentnim amplitudama, usponima i silascima života koji premašuje okvire društvenih normi i očekivanja svoga (ali i svakoga) vremena. Misliti na Swinburnea znači uvidjeti, s iznenađenjem i čak sa sablazni, svu njegovu superirnost; govoriti i pisati o njemu znači iznijeti svu povijest s vremenskim i prostornim zbivanjima u kojima se očitovao taj duh odviše nestalan i zanosan da bi se mogao nazvati dogodovštinom, odviše čuvstven i slobodan da bi bio puka eluzija... Za prvo predstavljanje Swinburnea, svjetskog velikana pjesničke riječi, na našem jeziku (prevoditelj je Denis Peričić) odabran je izbor iz njegove kultne zbirke u tri toma “Poems and Ballads” (svaki prijevod prati i izvorna pjesma na engleskom jeziku, knjiga sadrži i opširan esej Robertina Bartoleca o Swinburneu). Melodramatična priroda pjesama s temama ljubavi, njezinoga gubitka, kao i samopožrtvovnosti, snažno odgovara sentimentu ondašnje viktorijanske publike koja je sama stasala čitajući romantičnu literaturu. Također, adaptacija grčke mitologije i imitacija grčkog poetskog stila jamčili su blagonaklonost čitateljstva. Međutim, revolucionarnost i besmrtnost Swinburnea iskazala se u tome da je libertinski u takav prosede uključio i heretičke opservacije, opscene pasaže i erotske indiskrecije, a to je podiglo taj naslov do notorne slave i neizbježan primjer pjesničke i umjetničke slobode. Svojom neobuzdanom čulnošću zaprepastio je moraliste, ali i više od toga, pedantno inzistiranje Swinburnea na gotovo do matematički preciznim metričkim iskazima mnoge od tih pjesama i pored libertinstva pokazuje iskreno dirljivim i lijepim. Tako se “Poeme i balade” drže najboljom pjesničkom zbirkom viktorijanskog doba. Naime, mnoge pjesme pisane su u heksametru i s dvjema rimama u redu prekrasan su primjer uporabe latinskih pjesničkih manirizama sa suvremenom temom, i dokaz je Swinburneove spisateljske superiornosti (po aproksimativnim dostignućima izdvojimo pjesme “Sapphics” , “Anima Anceps” , “An Interlude” , “A Ballad of Life” ...). Nadalje, poput trendmakera, Swinburneova “Poems and Ballads” optika iz devetnaestog stoljeća detektira sinkrono sve kurentne konceptualne manirizme ukazujući se jednim od najutjecajnijih pjesničkih, umjetničkih totema, kozmopolitskom kuhinjom spočitavši mnogima prozirno tanko ruho žiga “izvorni umjetnik”, jer prekretnički nisu poduzeli i napravili obilno, samo u pravo vrijeme postmodernistički presložili Swinburneov potpuri (primjerice, pop-glazba je neka vrsta enciklopedijske sume svih Swinburneovih formalnih i tematskih toposa). Tješi da hrvatska kultura, at last! , ima uvid u takvo esencijalno pjesničko ostvarenje.