Na ovome linku možete pročitati moju kritiku domaćeg romana kojega autorica otvara autobiografski utemeljenim podsjećanjem na veliku poplavu što je 1964. godine poharala zagrebački kraj, a koja je analogna posttranzicijskoj poplavi zločina, korupcije i svakovrsnog kriminala na čijim naplavinama građani ove zemlje poput brodolomaca već godinama, viktimizirani, žive. Riječ je o romanu o „ne znati“ i „ne sjećati se“ kao svjesnim odabirima, te o „ne povjerovati“ kao općekorištenoj liniji manjeg otpora, odnosno to je roman o savjesti, s pesimističnom upozoravajućom porukom da je savjest danas gotovo nepostojeća, a većina je zapravo smatra i precijenjenom i nepotrebnom, njezine signale doživljavajući kao smetnju kod dosezanja različitih životnih ciljeva.