Miroslav Mićanović

NE-PRIJATELJSTVO LICA U SVEMIRU

Slavko Jendričko: 'Diktatura ljubavi', Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, Zagreb, 2010.

Nove pjesme Slavka Jendrička nastavljaju se tematski i strukturalno na autorove opsesije opsesivnim (ponavljanje je namjerno) emocionalnim temama i njihovom metaforičkom razdiobom u stihovima i strofama. Mjesto govornikova iskaza izvana je snažno određeno okvirom diktature pisanja o neposrednom iskustvu vlastite prolaznosti i, istodobno, unutarnjim otporom, potrebom snažne dezintegracije očekivanih značenja. Ili, jednostavnije rečeno, na djelu je neprekidno prokazivanje i prozivanje svega onoga što se u neposrednom okružju doživljava, razumijeva i osjeća kao napast, kao napad, kao ne-prijateljstvo lica u svemiru: "Ptice lete oslobađajući/ zatomljeni nebeski smisao/ zabravljenog promatrača.// Meni se pak priviđa/ da prevoze traume svijeta."
Čitatelju snažni iskazi, emocionalni signali i udari, skeniranje stvarnosti u njezinim, samo naizgled, rudimentarnim oblicima, stanovita sumarnost pogleda, paradoksalno, ne otežavaju kretanje u prostoru pjesme. On se (čitatelj) kreće u kronotopu, koji istina jest neobičan i pomaknut u realnim dimenzijama visine, širine, u oznakama pravaca ili izgledu njemu od ranije poznatih likova i razumijevanju simbola, ali budući da govornik jest u monološkom stanju i suglasju jedino sa samim sobom – on konstruira predvidiv prostor nevolja i poraza, pobuna i optičkih varki.
Ali, da se ne bi izgubio u vlastitom glasu ili u pustoši i osami, on pronalazi adresata na rubu okvira stvarnog svijeta pjesme, piše posvete drugim pjesnicima i, vjerojatno, njihovim privatnim relacijama daje na važnosti i značaju, jer teško da bismo iz njegovih jednako stilski uobličenih pjesama smjeli i mogli pronalaziti i zajedničku poetičku sinergiju. Vjerojatno se više radi o poetskom i prijateljskom suglasju u ansamblu pjevača, pjesnika i prijatelja. Prijatelja po susretu i slogu.
Zatvaranje i prekid trajanja ritma zadnjim redom, zadnjim stihom u strofi događa se u poeziji Slavka Jendrička u skladu s dotaknutom i domišljenom maštom i stvarnošću, a interpretacijski račun kao da se svodi u završnim stihovima i oni zvuče kao komentar, zaključak i kao podvučena crta istodobno. Međutim, odmah nakon toga naizgled bezuvjetnog podvlačenja, kao nekoga oblika odustajanja, započinje se iznova u početnom rasporedu, s istog mjesta: snažno, pouzdano, sigurno kao da ga u međuvremenu ništa nije obeshrabrilo, uznemirilo. Reklo bi se, naprotiv, s više snage i volje. Snage i volje – za što – rekli bismo! Pitali!
Deklarirana namjera rastvaranja, dezintegracije stvarnosti i opasnosti koje iz nje proizlaze, posljedica je daleko jače potrebe da se pjesničko "ja" okupi oko nečega, ili u onome čega nema. Točnije, zatječe se na prošlim mjestima, na mjestu gdje se nije u bitnome promijenila konfiguracija prostora, ali su njegove vremenske dimenzije bitno drukčije. Vrijeme se, na žalost (ili na sreću) ne problematizira kao odsutnost ili kategorija jezika kojom se bitno utječe na snagu njegova iskaza.
Govornikovu trenutnu mjeru vremena i snage određuje njegov divlji i nesputani govor. Govor koji se odaje u vrlo određenim figurama, metaforama, ne mijenjajući značenjski kontekst i pjesničku strategiju: „U nekim stanovima/ katkada se događaju/ očekivano grozne stvari/ od kojih crvenimo šuteći.“ Ili: „Nema tomu tako davno/ sve što ti poželim reći/ dolazi brzim saonicama/ iz sjećanja preklanjskog snijega.“
Poteškoća za pjesnika zapravo i nema, problemi se sele u prostor pisanja i čitanja, jer govornik je taj koji neprekidno uspostavlja vlastiti monološki glas, vjerujući da je u dijalogu s drugima – što je istina samo ako su drugi u prostoru pjesme oni koje zatječe i oni koje proziva. Čitatelju je doznačena zaokružena i cjelovita poruka, koja u svojoj zalihnosti više govori o onome tko je šalje nego što se mi ne bismo i bez nje snašli: "Rutinski pijuckajući prvi viski/ jutros sam suviše stvaran.// Za jučer nisam/ nimalo siguran."
Krećemo se naprijed, ali zbog svoga nesigurnoga jučer, ne znamo ni što je naše danas ni što je naše buduće. Ima li veće radosti za onoga koji piše! I prije nego li zaustimo odgovor, nas će stići pjesma.