Mihail Arcibašev, 'Sanjin'. S ruskoga prevela Irena Lukšić. Disput i Hrvatsko filološko društvo, biblioteka Na tragu klasika. Zagreb, 2010.

Prije nego li je postao «vlasnikom» jednog od najvećih književnih skandala XX. stoljeća ruski pisac Mihail Arcibašev imao je iza sebe reputaciju darovitog slikara i obećavajućeg pripovjedača. Ovaj novinar, potomak sitnoga plemstva iz Harkovske gubernije (danas Ukrajina) u Sankt Peterburgu se skrasio pred sam kraj XIX. stoljeća te ubrzo nametnuo kratkim romanom Landeova smrt (1904). Samo nekoliko godina kasnije postao je jedan od najpopularnijih ruskih pisaca. Proslavio ga je, naime, Sanjin, roman o novom tipu «suvišnog čovjeka», odnosno jakog pojedinca. No, nije sve išlo tako jednostavno: Arcibašev je rukopis pod naslovom Jurij Svarožič završio na samom početku novoga, XX. stoljeća namjeravajući ga predati jednom peterburškom izdavaču. Ali, dogodilo se da je baš tada prognan iz grada zbog sudjelovanja u demonstracijama te je s izdavačem izgubio kontakt, a časopis «Mir Božij», kojemu je nakon toga ponudio rukopis, odbio ga je tiskati zbog «dekadentnosti» i nesuglasja s «aktualnim političkim prilikama». Nakon toga autor je djelo malo doradio i sad s naslovom Sanjin dao ga časopisu «Sovremennyj mir», koji ga je počeo objavljivati u nastavcima 1907. godine. Zanimljivo je da je periodik po orijentaciji bio marksistički, ali se uredništvo nije petljalo u odabir književnih tekstova. Međutim, pojava Sanjina izazvala je burne reakcije «izvana», poglavito od kritike i crkve koji su roman proglasili jeftinim i opscenim. Pritom je najubojitiji bio Kornej Čukovski koji je isticao da mana teksta nije «mnoštvo obnaženih tijela i slika sladostrašća», nego promidžba nemorala. Uvrijeđeni Arcibašev nato je izazvao Čukovskog na dvoboj, no ovaj je to odbio. Iste godine Sanjin je izašao i kao knjiga, a sljedeće, 1908. godine, nakladnik Žizn' objavio je drugo izdanje koje je ubrzo prevedeno na francuski, njemački, talijanski, danski, bugarski, mađarski i japanski. Roman je izazvao niz sudskih procesa u Rusiji i inozemstvu da bi naposljetku bio obilježen kao pornografski, a autor prognan iz gradova u kojima se liječio od tuberkuloze. Godine 1910. Sinod je pisca optužio za širenje pornografije, a Glavna uprava za tisak (cenzura) zabranila je oba izdanja koja su prodana u iznimno velikoj nakladi. Uza sve to ugledni odvjetnik Oskar Gruzenberg odbio je braniti pisca, što je izazvalo negodovanje Maksima Gorkog koji je tvrdio da roman sadrži i «darovite stranice», dok je publicist Dmitrij Filosofov uvjeravao da je sporno raspoloženje zapravo obična «seksualna tjeskoba».. U obranu Arcibaševa stali su velikani poput Aleksandra Bloka i Lava Tolstoja. Zanimljivo je da je u toj galami Maksim Gorki isprva roman proglasio «antirevolucionarnim», što je pridonijelo negativnoj recepciji autora u ruskoj kulturi te naposljetku i njegovome izgonu iz sovjetske književnosti, da bi potom shvatio koliko je ta kvalifikacija bila brzopleta i štetna. Već krajem 1917. «otac socrealizma» pokušao se iskupiti zalaganjem za ponovno izdavanje Sanjina, ali u tome nije uspio. Stigmi «antirevolucionarnog djela» pridružila se i optužba za «pornografiju» i to je bilo dovoljno da se Arcibaševljevo ime postupno izbriše iz oficijelne književnosti.