U knjizi Berlin faktografiji je dodijeljena marginalna uloga, a ono što je istinski njezin sadržaj pripada autorovu jednogodišnjem boravku u gradu. Reći kako je knjigu moguće razumjeti i kao vrlo osoban dnevnik, ali s precizno lociranim zbivanjima, kako se opisi mjestâ koja se spominju dopunjuju intenzivno življenim iskustvom, možda ne bi bila sasvim pogrešna karakterizacija Štegerove knjige. Zaista, u knjizi Berlin najmanje treba vidjeti putopisne zapise ili prepričavanje nečega što je nekoć netko drugi govorio. Šteger u konkretan prostor upisuje sebe, upisuje svoje iskustvo i gotovo da inzistira na takvoj vrlo osobnoj vizuri. Nadalje, Berlin koji ovdje nalazimo Berlin je viđen i življen s početka 21. stoljeća. Tragovi vremena, vremana u kojemu je Berlin bio glavnim gradom, susreću se kao jasne referencije, ali ništa drugo. Autor nije niti sentimentalan, niti nostalgičan za vremenom koje je iza njega i koje pripada pozornici na kojoj se, igrom slučaja (...) zatekao. On nastoji pisati vlastite trenutke, a ne vrijeme. Trenutke senzibilnoga pisca koji prostor što ga okružuje i u koji uranja bez distance on misli i osjeća drugim jezikom.
(Zvonko Maković u Pogovoru)