Dorta Jagić :

ZAPISI IZ NADZEMLJA
ili o putovanju do daleke dalekovidnice


Iako sam od jučer posebno ljuta na televiziju, maloprije sam gledala nekoliko minuta neku glupost kao da mi očinji vid ovisi o njoj. Licemjer u meni je ušao u sestrinu sobu, sjeo na rub kreveta i zagledao se kao hipnotiziran u neku idiotsku stranu seriju. Sestrino je dozivanje napokon uspjelo probuditi čovjeka u meni i vratiti me ovom nižem, rudimentarnom obliku stvarnosti. (Kako neke stvari uzimamo samorazumljivo, a možda su na izdisaju na pragu vrlog novog svijeta: moj mali život nitko srećom ne prenosi u javnost, nigdje po kući nema nikakve kamere ni odašiljača). Kao oparena, hitro sam se maknula iz blizine opakog televizora i odlučila radije napisati kratki antiutopijski putopis o jednom dalekom i egzotičnom putovanju.

Iako mi nije bila luda želja, jučer sam se morala ponizno odvesti gradskim prometom do visokih odaja jednog od župnih ureda naše katedrale duha na Prisavlju. Kažem, nisam luda za takvim izletima jer sam hodočastila prije pola godine kada sam morala doći u tijelu i duhu pa zajedno sa zaposlenim kadrom potražiti ugovor koji su mi zagubili za emisiju Poezija naglas. Trajalo je vječnost. Od kolega pjesnika sam čula da to i nije tolika rijetkost. Sad mogu izbaciti maksimu: vidjeti HTV i umrijeti od pjesničkog doživljaja!

Naime, dan prije njezino mi je svećenstvo javilo telefonom da moram doći točno u toliko i toliko kako bih dobila propusnicu i uspeti se na treći kat gdje ću u jednoj sobici zateći ugovor crno na bijelo. Radi se postupku koji će me dovesti do tristo, čestristo kuna za gostovanje u emisiji koja tematizira plodni sraz glazbe i poezije. U redu, ako već drukčije ne može, idem.

U čekajući da završi provjera dokumenata i obavijesni telefonski razgovori, s vanjske sam istočne porte promatrala to predimenzionirano zadnje koje me oduvijek podsjećalo na prijeteći hibrid podmornice, Kafkinog vrhovnog suda i prvostolnice iz postapokaliptičnog doba. Gledaš na vrhu te tornjiće, antene i odašiljače, i ništa, ni zvuka, ne čuje se muha, sve se čini varljivo nepomično, mirno, nevino. A odatle se neprestano cijeloj naciji isporučuje stvarnost, uhvaćena, dobro odbrađena, izmjerena, selektirana, kolažirana stvarnost. Dapače, reprizirana. Pretplaćena. I po subjektivnom načelu tržišta: ono što je važno da se vidi, ono što je nevažno da se ne vidi. A kad sam kao pjesnikinja, čudnovati kljunaš, slučajno na minutu upala u kategoriju važnog uz razne obdarene zvjezdače i repatice, neki su me prijatelji nakon nastupa na televiziji počeli drukčije gledati, s nešto više poštovanja i uvjerenja da kao čovjek postojim.

Nekako me gvardijan napokon pripustio na teritorij zadnja, ali sam zakasnila u sobu s honorarima čak petnaest minuta jer sam se, pogrešno upućivana od raznih vratara i zaposlenika, gubila po silnim katovima i hodnicima, a što se pokazalo kobnim za moj potpis. Nakon što sam bila upućena na treći kat, s trećega na drugi, s drugoga na prvi, i opet natrag, svašta sam neobičnoga saznala. Ugovor je tajanstveno nestao zajedno s urednicom navodno negdje između kavica na sivom elevizijskom Trgu. Tamo sam je zajedno s novinarkom tražila među poznatim licima, ali nje više bilo ni u tragovima ruža na šalici. Kako je vrijeme odmicalo u uzbudljivoj potrazi moj je mali ugovor sve više izmicao dohvatu zajedno s urednicom. Zamislila sam ga kao neopečaćenu i nepotpisanu bijelu pticu u letu nad odašiljačima i antenama grada, dok ja pružam ruke.

Na koncu smo novinarka i ja sjele na kavu sa zajedničkim znancima koji su tamo zaređeni i ostala neobavljena posla. Saznala sam usput da postoje indicije kako je novi producent te emisije olakšao televiziju za oko milijun kuna. I da je naša televizija ima nadulji ljetni raspust na svijetu. Fini neki i sposobni ljudi. A ne mi pjesnici i naših nedostižnih tristo kuna... A onda me urednica nazvala da čekam još dva sata, da će doći. Ovaj sam vrlo iracionalan prijedlog morala odbiti, pa je pao praktičan dogovor da ipak odem svojoj skromnoj kući te čekam da me idućih dana nazove producent i zapita za kućnu adresu. Iscjeđena sam izašla sam iz paralelene stvarnosti na svjež gradski smog kao na instant terapiju.

I još nešto, emisija za koju sam govorila o pjesmama je zgodna, dobro osmišljena i zbog toga ide naravno ranim jutrom, i to subotom. Moram li pitati tko to gleda? Stoga me nije iznenadilo kad me nedavno nazvao Ervin Jahić da nastupim s pjesnicima u emisiji Dobro jutro, Hrvatska. Zaključila sam da je pjesništvo isključivo ranojutarnji medijski fenomen. A toga je dana u Jutarnjem izašao tekst kako je pjesništvo odjednom zanimljivo i televiziji! Krasno, to znači da postojimo. Tko kaže da se za nas ne zna? I tako smo mi hrvatski pjesnici počeli dobivati svoj jutarnji geto na megalopolisu nacionalne televizije!
Kako bi to danas sofisti rekli, toj velebnoj mjeri svih stvari, da one koje jesu jesu, a one koje nisu da nisu.