Miljenko Jergović: 'Freelander', Ajfelov most, Sarajevo, 2007.

Semezdin Mehmedinović, jedan od najboljih suvremenih bosanskohercegovačkih pjesnika, sredinom 2007. pokrenuo je novu izdavačku kuću u Sarajevu, nazvavši je prema poznatom željeznom mostu na sarajevskoj Skenderiji – Ajfelov most, čija se metalna konstrukcija pripisuje poznatom francuskom arhitektu. Iako za takvo autorstvo ne postoji realna potvrda, to je ime »dokaz da jezik ide iznad stvarnosti«, kako to i na klapni izdavačevih knjiga stoji. Roman 'Freelander' Miljenka Jergovića otvara prvu peterosveščanu ediciju novoga sarajevskog nakladnika, a to je ujedno i prva knjiga koju je u posljednjih petnaest godina Jergović izvorno objavio kod nekog bosanskohercegovačkog izdavača. Premda se u spekuliranje o izvanknjiževnim razlozima takvu autorovom povratničkom postupku ne namjeravam upuštati, valja reći kako se rukopis svojom fabulom na to ipak simbolički referira.
Radnja dvjestotinjak kartica duga romana naime prati umirovljenoga zagrebačkog profesora povijesti Karla Aduma, koji nakon primitka brzojava o stričevoj smrti kreće put rodnog Sarajeva na čitanje oporuke. Profesor je Sarajevo napustio još prije pedesetak godina i sad se prvi put vraća u rodni grad, a na putovanje kreće u svom trideset godina starom Volvu. Freelander tako, srodno Jergovićevu romanu Buick Rivera, između ostalog ponovno tematizira i opsesivnu mušku vezanost uz limenog ljubimca, u koju autor dakako upisuje i neka druga, simbolička značenja (očitovana i u pisanju marke automobila malim slovom). No, dok je Hasanova fascinacija tri desetljeća starim Buickom sadržavala i otpor spram američkoga potrošačkog društva, premda dobro očuvan, tridesetogodišnji Volvo ovdje simbolizira svojevrstan životni neuspjeh profesora Aduma. Profesor je auto kupio u svojoj 34. godini i nikad nije ni pomišljao da će u Volvu dočekati starost i pokopati sve svoje, te je imao fiksideju da bi njegov život mogao ponovno dobiti smisao kada bi mogao prodati Volvo i kupiti novi auto. Međutim, kupca je za njegov oldtajmer bilo nemoguće pronaći, a sudbina Karla Aduma, kako će fabula pokazati, nerazdvojivo do kraja ostaje vezana uz sudbinu njegova auta. Profesorov je život obilježen oportunizmom i konformizmom (simbolički očitovanima i u prezimenu koji u prijevodu znači eunuh ilitiga uškopljenik), a za oportunizmom se povodila, ali s mnogo više poduzetničkog duha, i Karlova majka. Nakon širenja nogu pod njemačkim i ustaškim oficirima, dolazak partizana na vlast ona je dočekala na istovjetan način, u komunizmu prepoznavši »nešto čemu treba težiti, čemu se treba radovati i za što treba položiti svoje još uvijek mlado i privlačno tijelo«. Na njezinu je primjeru Karlo shvatio da se, s vremena na vrijeme, počinje živjeti ispočetka, i da se život sastoji od nekoliko manjih života, u kojima čovjek promijeni različita lica. No njemu to ipak nije pošlo za rukom, nego je do posljednjega daha ostao bezličan, predrasudama, strahom i inercijom obilježen osamljenik...
Iako je Buick Riveru autor označio kao novelu, novu knjigu ne označava tako, premda je u ovome slučaju za to bilo više razloga. Freelander je Jergovićev najkraći roman, a od prijašnjih se – osim po tome što u dva navrata na hičkokovski način sama sebe prošetava mizanscenom – izdvaja i time što se ovaj put usredotočuje na samo jedan lik i samo jedan linearni pripovjedni tijek, povremeno prekidan analepsama koje posreduju pojedine događaje iz profesorova djetinjstva i mladosti, važne za oblikovanje njegove osobnosti i karaktera. Digresivnost je ovaj put svedena na mnogo manju mjeru, ali je metodom asocijativnosti ponovno vješto uporabljena, baš kao što je uspješno ispunjena i funkcija prostorne, vremenske i društveno-socijalne kontekstualizacije. Svakako valja prigovoriti zbog nedovoljne pozornosti usmjerene liku profesorova oca. Premda se razlog tomu vjerojatno nalazi u suženoj perspektivi junakova subjektivnog, dječjeg motrišta, lik Karlova oca ostaje potpuno nedorečen i neuvjerljiv jer je motiv njegove svađe s bratom neelaboriran, a psihologizacija gotovo posve izostala te svedena na karikaturalnost živčano rastrojene i u svoj unutrašnji svijet potpuno učahurene osobe, čiji se čitav život sveo na jedan odsječeni palac.
Roman je strukturiran prema matrici tzv. filma ceste, a junak se, putujući od Zagreba prema Sarajevu, osim sa sablastima vlastite prošlosti suočava i sa deevolucijskom zbiljom suvremene Bosne, posredovane na dojmljiv i već prepoznatljiv jergovićevski način, uz miješanje sirovosti dokumentarizma s emocionalnošću te zrncima magijskog realizma i groteske (ponajviše u epizodama stradanja konja u prometnoj nesreći te mučenja medvjeda tijekom nogometne utakmice). Možda kako bi izbjegao etiketu manirizma, Jergović ovaj put osjetno zatomljuje pretjeranu sentencioznost i metaforičnost iskaza, pa ako mu se i omakne pokoji rijetki aforističan iskaz (na tragu svojevrsne pučke filozofije) profesor ga i sam ironizira žaljenjem što uza se nema olovku i papir kako bi misao ovjekovječio. Za razliku od većine prijašnjih djela, Freelander je lišen melodramatičnosti, atmosfera odiše ogorčenjem, ironijom i cinizmom kao posljedicom shvaćanja kako protok vremena ne donosi ništa nova – istima jadom i bijedom obilježeni su ljudi svih epoha i nacija. Jergovićev je rukopis natopljen otprilike istim količinama bijesa i ogorčenosti spram sudbine Bosne i Hercegovine uvjetovane ignorantskim odnosom stranaca, kojima je dano pravo odlučivanja, kao i spram agramske malograđanštine i hipertrofirana hrvatstva, s kojima se autor obračunava u nekoliko dojmljivih, na krležijanskom stilskom tragu pisanih dionica, a koje se čine ostacima građe preostale nakon glancanja rukopisa njegove Rute Tannenbaum.
Jergovićev je (uvjetno nazvano) problem taj što nas je s nekoliko nesvakidašnje dojmljivih prethodnih romana (Dvori od oraha i Gloria in excelsis) prilično razmazio, pa kad napiše zanatski korektan, glatko ispričan i vješto zaokružen, no mnogo jednostavniji roman poput Freelandera, čitatelj se osjeća pomalo razočaranim, a piscu prijeti etiketa rutinera. No, iako ne pripada među njegova najbolja djela te ostavlja dojam da je napisan lijevom rukom, Freelander je ipak sasvim solidan uradak kakav bi vrlo rado mnogokoji domaći pisac potpisao. Ali ga, na svoju žalost, nije kadar napisati.

napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 362, siječnja 2008.