Kad su se 1960. pojavile, 'Duge sjene', naišle su na izvrstan prijem kod kritike i čitatelja. Knjiga sadrži 21 priču. Među njima je niz onih koje su pripovjedno, jezično i psihološko tako majstorski napisane da mogu poslužiti kao svojevrstan kanon. U svakoj se vidi kako autorica u malom prostoru, u zadanom okviru priče, nastoji u najkraćim crtama čitatelju oslikati čitav jedan život, roman jednog života, i izraziti njegovo poetsko bogatstvo te osvijetliti pozadinu i ponore ljudske egzistencije. Ljudi o kojima pripovijeda obični su ljudi, koji se moraju snalaziti u svakodnevnici, koji čine ono što se od njih traži dok in nešto "sudbinsko" ili tek riječ, gesta, zgoda ne izbaci iz rutine, do se poput sesretnog broda ne nađu u situaciji kad sve postaje upitno i kad se život, na ovaj ili onaj način, mora iznova otpočeti i drukčije nastaviti.


Iza onoga, što nam se događa svakog dana, što vidimo i činimo, ima jedan dublji sloj, jedna stvarnost iza površne zbilje. Pripovjedačica Marie Luise Kaschnitz ima ključ za nju, a zadivljujuće je da na svoje čitatelje zna prenijeti mirnoću s kojom prelazi iz svakodnevnice u tajnost, s površinskog sloja u bit stvari i pritom nas vodi sa sobom
Neue Zurcher Zeitung

Marie Luise Kaschnitz pjesničkim se i pripovjedačkim opusom uvrštava u sam vrh njemačke književnosti 20. stoljeća. Rodila se u plemićkoj obitelji, a odrastala u Badenu, Potsdamu i Berlinu. Nakon završetka školovanja učila je knjižarstvo u Weimaru, zatim radila u Nakladi O.C. Recht u Munchenu i Antikvarijatu Leo S. Olschki u Rimu, gdje upoznaje austrijskog arheologa Guida von Kaschnitz-a i 1295. udaje se za njega. Kaschnitz se u književnosti javlja ranih tridesetih godina, ali tim djelima ne pridaje osobitu važnost, gotovo ih prešućuje. poznata, priznata i cijenjena postala je nakon 2. svjetskog rata. Odrasla i odgajana u kršćansko-humanističkom duhu, zastupala je moralnu obvezu književnosti da se suoči sa grozotama nasinja i rata, da se u vremenu kada su svi nastojali zaboraviti, to ne zaboravi i prešuti. Uključila se u književnost na sebi svojstven i miran način, gotovo tiho, ali njezin se glas nije mogao prečuti. Pisala je i objavljivala pjesme, pripovjetke, radiodrame, eseje, biografiju, dnevničku i autobiografsku i drugu prozu. Bila je članica PEN-centra Savezničke Republike Njemačke, članica Njemačke akademije za jezik i pjesništvo u Darmstadtu, Bavarske akademije lijepih umjetnosti u Munchenu i Akademije lijepih znanosti i literature u Mainzu. Godine 1968. Sveučilište Johann Wolfgang Goethe u Frankfurtu dodjelilo joj je počasni doktorat. Za svoje pjestništvo i pripovjedački opus dobila je niz priznanja i nagrada, a najznačajnije su Buchenrova nagrada (1955), Immermannova nagrada grada Dusseldorfa (1957) te Hebelova nagrada (1970).