'Državni neprijatelji' knjiga je pisama što su ih dvije zvijezde francuskog kulturnog života  “pisac provokator” MICHEL HOUELLEBECQ i “medijski flozof” BERNARD-HENRI LÉVY razmje­njivali od siječnja do lipnja 2008. Na prvi pogled sve ih razdvaja: BHL je filozof u bijeloj košulji, bogataško dijete, angažirani branitelj ljudskih prava, dok je Houellebecq proleterskih korijena, nihilist i depresivac. Međutim njihovo dopisivanje nalik je strastvenom razgovoru dvojice erudita koji raspravljaju o flozofji, književnosti, angažmanu pisca i stanju u današnjem društvu, ali i sasvim intimnim ispovijestima u kojima bez zadrške otkrivaju svoje živote.


Nevjerojatan­, nepojmljiv­, nemoguć dvojac. Filozof sjaja i pjesnik bijede. Ali znaju oni ugasiti i upaliti ftilj, kad zatreba. Jer iako ni jedan ni drugi ne mogu u potpunosti dokučiti vlastite mane, obojica savršeno uočavaju mane onoga drugoga. Tekst odolijeva dvama klišejima. U njemu je ono najbolje od svakog. Pismo pod električnom strujom sa žaruljama od stotinu tisuća volta. Duh s laserom, slobodan poput zraka, koji se voli igrati vatrom. Jedan je na visini drugog. Mogli bismo istaknuti pikantne anegdote i oštre rečenice. S navalama smijeha i razdraženim živcima u konačnici. Ali ne. Valja se prepustiti struji razmjene pisama koja se crvene ili žare poput ljudskih lica, u mješavini žestine i stida.
Le Journal du Dimanche

Nikad Houellebecq i Lévy, skidajući masku, nisu bolje objasnili što ih je obojicu potaknulo na pisanje. Kukavičluk, kaže jedan; smjelost, sugerira drugi. U pogledu svega onog što ih razdvaja  društveno podrijetlo, vjera, angažman, Francuska, egzil  čine se istodobno iskreni i pronicavi.
Nouvel Observateur

Svakom od njih moraju se priznati lijepe i snažne stranice: o umijeću ljubavi, duboko povezanim s umijećem pisanja, s književnošću kao “živom riječi” protiv “mrtve riječi”, s ubitačnim iskušenjem prenošenja sebe na nekog drugog, kao što je učinio Romain Gary stvorivši Émilea Ajara, s ljepotom staromodnosti poezije.
Les Inrockuptibles

Nema tu pjesnika i ideologa, nego dva spisateljska glasa, jednakih snaga. U različitim vrstama, naravno: Houellebecq, veseo poput violončela, u svom uobičajenom tonu, jasan, precizan, možda malo manje ironičan i paradoksalan nego obično; Bernard­Henry Lévy koji govori s visoka, ritmično, emfatično. To su bubnjevi tribuna, kićenost, čak i kad se upušta u intimnosti.
Libération