Kako pripovijedati u vremenu u kojemu izgleda da su sve priče već ispričane? Kako pripovijedati priče u vremenu slika? Čiju priču pripovijedamo uvjereni da govorimo o sebi? – samo su neka od pitanja što ih Italo Calvino, najugledniji talijanski autor druge polovice 20. st., postavlja čitateljima, kritičarima, ali i autorima, u 'Dvorcu ukrštenih sudbina', kombinatoričkom intertekstu iz 1973.g.
Bio jednom neki putnik koji je, prolazeći šumom, nabasao na začarani dvorac. U njemu je zatekao likove iz davno ispričanih i dobro poznatih priča. I on sam poželi ispričati priču o vlastitom putovanju, no shvati da je, baš kao i svi ostali likovi u dvorcu, ostao bez riječi. Na raspolaganju su im samo tarot-karte: komadići iskrzanog kartona ukrašeni zagonetnim figurama. Svaki od likova pronađe na kartama vlastita dvojnika, te uz pomoć slika ispriča svoju priču. Naš putnik-pripovjedač tumači njihove priče i prenosi nam redom njihova junaštva, ljubavi, slabosti, zločine, bezumlje.

Shakespeare, De Sade, Freud, Stendhal, Ariosto, Tasso, Sofoklo, Homer, Eliot, Borges – samo su neke od besmrtnih sjena koje nijemi pripovjedač iz dvorca priziva iznova pripovijedajući stare priče i tragajući za svojom vlastitom. Dvojba koja Calvina najviše zaokuplja u ovoj knjizi, odnosi se na ulogu suvremenog pisca i njegov odnos prema zbilji. Okušavši se i kao Vitez mačeva (Sveti Juraj, ratnik) i kao Pustinjak (Sveti Jeronim, mudrac), preostaje mu još jedino uloga Opsjenara. Pisac je onaj koji po sajmišnoj tezgi raspoređuje određenu količinu figura i zatim ih pomiče, povezuje, zamjenjuje, postižući tako određenu količinu učinaka. Učinak Calvinova 'Dvorca ukrštenih sudbina' dvostruko je opsjenarski, kako već dolikuje dvaput ispričanim pričama. Obmana se sastoji u odvraćanju pozornosti: od propasti.


Italo Calvino rođen je 1923. u mjestu Santiago de Las Vegas na Kubi, a umro 1985. u Sieni. Jedan je od najznačajnijih talijanskih pripovjedača i esejista druge polovice dvadesetog stoljeća. Počeci njegove proze, zarana sklone probijanju čvrstih okvira poetikâ i školâ koje su obilježile talijansku književnost u posljednjih nekoliko desetljeća, kreću se između neorealističko-pustolovnog pripovijedanja u romanu 'Put do paukovih gnijezda' (1947.) i ranim novelističkim zbirkama ('Posljednji dolazi gavran', 1949., 'Marcovaldo ili Godišnja doba u gradu', 1963.) i bajkovito-alegorijskog nadahnuća u trilogiji 'Naši preci', napisanoj sredinom pedesetih. To su ujedno i godine u kojima Calvino prikuplja talijanske narodne bajke, te ih objavljuje pod naslovom Talijanske bajke (1956.). Premda ne prestaje pratiti talijanski društveni i osobito politički život ('Dan jednog promatrača', 1963.), šezdesetih godina, pod utjecajem novih teorijskih spoznaja, Calvino trajno usmjerava svoje pripovijedanje prema eksperimentalnim i izrazito samosvjesnim književnim strukturama. Uslijedit će tako žanrovski hibridna kombinatorička djela, kao što su 'Kozmikomike' (1965.), 'Te s nulom', 'Sjećanje svijeta', 'Nevidljivi gradovi (1972.) i 'Dvorac ukrštenih sudbina' (1973.), u kojima autor nastoji pomiriti semiotičke i strukturalističke spoznaje o književnoj komunikaciji s vlastitim prosvjetiteljskim poimanjem književnosti, odnosno njezine civilizacijske i etičke uloge. Iz istog teorijskog ozračja proizaći će i uspješno kombiniranje naratološke problematike pisanja i čitanja romana s obrascima popularne žanrovske proze u svjetskom bestseleru 'Ako jedne zimske noći neki putnik' (1979.). Usporedno s pripovjednim djelima, Calvino je napisao i objavio brojne eseje: osim svjetski poznatih Američkih predavanja (tiskanih postumno 1988.), za razumijevanje njegova opusa i talijanskoga kulturnog konteksta važna je esejistička zbirka 'Kamen šutnje' (1980.). Uloga epiloga u opusu ovoga plodnog pisca pripast će zbirci filozofskih priča pod naslovom 'Palomar' (1983.).
Postumno prvo izlazi nedovršena knjiga pripovijesti ('Pod suncem jaguara', 1986.), zatim nekoliko izdanja autobiografskih zapisa, te kritički eseji pod naslovom 'Tuđe knjige' (1991.) i 'Zašto čitati klasike' (1995.).