KRITIKA: Marinko Koščec - 'Wonderland' (V.B.Z., 2003.)

Iako sam siguran da su pojmovi poput “književne slave” ili “medijske pozornosti” za Marinka Koščeca potpuno nebitni, mišljenja sam da je taj 36-godišnji zagrebački književnik pažnju šire javnosti zaslužio i zbog svoja vrlo dobra prva dva romana, odnosno znatno prije ovogodišnje VBZ-ove nagrade koju je podijelio sa Jelenom Marković.
No, uspjeh njegova 'Wonderlanda' na spomenutom natječaju, ali prije svega nepobitna kvaliteta tog romana, stvari će sad sigurno dovesti na svoje mjesto, a nadam se da će ponukati nekoga da posegne i za njegovim ranijim radovima.

Osobno, Koščecov roman-prvijenac 'Otok pod morem' iz 1999. godine smatram (uz Mlakićev 'Kad magle stanu') ponajboljim novijim domaćim prvim romanesknim pokušajem, a za grobnu tišinu kojom je taj vrlo dobar roman na našoj književnoj sceni dočekan (i ispraćen), mislim da je kriv “specifičan” položaj i odnos koji je nakladnik tog romana (Feral Tribune) imao kod tadašnje vlasti. No, da ne skrenemo sad u sasvim neknjiževne vode, treba reći da je 'Otok pod morem' bio vrlo dojmljiva mješavina ratnog pisma, esejističkih dionica i duboke introspektivnosti, dok je Koščecov slijedeći roman 'Netko drugi' (Konzor, 2001.) svojom slojevitošću i kompleksnom mozaičkom polifonom strukturom, s pola tuceta pripovjednih subjekata, predstavljao zaista “nešto drugo” na našoj proznoj sceni (što je potvrdila i nagrada “Meša Selimović” za najbolji roman na južnoslavenskim jezicima te godine), te nas je upozorio na vrsnog stilistu i kultiviranog autora čije vrijeme tek dolazi.

Budući da upravo Marinku Koščecu možemo zahvaliti na prijevodima dva Houellebecqova romana, njegov se prozni izričaj najčešće i povezuje baš sa tim trenutno vrlo eksponiranim francuskim književnikom. No, mislim da je u potrazi za Koščecovim uzorom (ili bar proznim srodnikom) sasvim nepotrebno prevaljivati stotine kilometara, nego slobodno možemo ostati tu gdje jesmo, ali se vratiti nekih dvadesetak godina unazad - do Dalibora Cvitana. Koščecova (anti)junaka, neimenovanog, 40-godišnjeg Profesora (francuskog jezika na zagrebačkom sveučilištu) mnogoštošta veže s Cvitanovim Ervinom Lakoštom – obojica su sredovječni intelektualci, izraziti senzibilci čija osjećajnost umjesto u patetiku radije skreće u cinizam, dok njihova borba protiv vlastitog starenja (i svega što s time, ruku pod ruku dolazi) polako poprima i mizantropske obrise. No, među njima postoje i razlike, jer osim što je i nešto stariji, Cvitanov Ervin ipak do kraja beskompromisno ustrajava na vlastitoj ekscentričnoj izglobljenosti kao izrazu osobne slobode i individualnosti, dok je Koščecov Profesor osjetno manje radikalan u svome buntu protiv neminovnosti, te se na koncu ipak predaje malograđanskoj letargiji i melankoliji (čitaj: ribički štap o rame i kantica s glistama u junačkoj desnici, svakog vikenda i praznika). No, i unatoč toj konačnoj "predaji", Profesor je sasvim dostatno analitički mrgodan da nas tokom romana uveseljava mnogobrojnim ironičnim opservacijama svoje (i naših) sumornih svakodnevica.

Kao i u Cvitanovom slučaju, i kod Koščeca je fabula manje važna (odnosno, gotovo da je i nema), te se sve, većinom svodi na introspekciju i refleksije na zbilju, koju kod Profesora karakterizira nimalo glamurozan život zajedno pod istim krovom sa ženinim roditeljima, njenim bratom i suprugom, i sa perspektivom skorog roditeljstva (blizančeki na putu!). Nimalo slučajno odabrana intelektualna pozicija glavnog aktera priče, Koščecu omogućava da se, osim upečatljivog oslikavanja atmosfere na zagrebačkom FF-u (čiji je i Koščec zaposlenik), prihvati komentiranja i mnogih drugih aktualnih (i u nas neiskorjenjivih) tema - od malograđanske primitivnosti, “idile” metropolskih predgrađa, ridikuloznih književnih promocija, infantilnog TV programa i domaće estradne zvjezdane galaksije, do korumpiranosti zdravstva i politike, pri čemu autor konstantno insistira na humornom pristupu tzv. “teškim” (post)tranzicijskim (a ustvari za naše prilike – vječnim) temama.

Osobno roman ne iščitavam kao “ironičan komentar aktualnoj tzv. stvarnosnoj prozi” kako je to na koricama knjige istaknuto, već u 'Wonderlandu' vidim stvarnost gledanu očima ironijom nasaftanog subjekta; Koščec ne ironizira prozu usmjerenu oslikavanju današnje hrvatske stvarnosti, nego njegov protagonist zalihama vlastite ironije i cinizma vodi rat protiv iste te stvarnosti, koja svakodnevno, nemilosrdno, istovaruje teret na njegova nejaka pleća. Osim ironijom i cinizmom, Profesor se, protiv zbilje i simptoma “krize srednjih godina” bori i sve učestalijim ekskurzijama u predjele mašte, koju mu u najvećem broju slučajeva draškaju redovni svakogodišnji novi priraštaji “dekoltiranih studentica zlatnih kosa i čarobnih osmijeha”, i sa kojima, kako roman odmiče, on sve češće i razvratnije, raskalašeno, opći. U svojim mislima, naravno. Jer na vrlo kratkom popisu Profesorovih životnih uspjeha, istaknuto mjesto ipak zauzima onaj – bračni. Što i sam potvrđuje: “Ja volim Karmen, to je jedini primjeren izraz. Više nego na početku. Utoliko bolje! Što se poda plamenu pomamnom u hipu postane pepelom. Karmen i ja, naprotiv, počeli smo s već previše opeklina da bismo se dali spržiti. I stvar je, umjesto da zaglibi u međusobnoj ovisnosti i navici, s vremenom procvala. Uostalom, promatrane pod blagonaklonim kutem i osvjetljenjem, grudi joj ne vise. Tajna bračnog uspjeha svodi se na pronalaženje blagonaklonog osvjetljenja i kuta za promatranje. S vremenom, prema potrebi, čovjek stekne i koje lukavstvo, naprimjer da u presudnom trenutku ugasi svjetlo”.

Unatoč ironizaciji ipak je ljubav ono što Profesora održava na površini i ne da mu da potone, a suptilna emocionalnost koja probija slojeve cinizma i ironije Koščecov rukopis samo još dodatno obogaćuje. Uostalom, i u slučaju Cvitanova Ervina, ispod okorjele samodovoljnosti i radikalne individualnosti nije se krilo ništa drugo nego upravo žudnja za ljubavlju i srodnom dušom. A kad sam već krenuo s citatima, ajde da s jednim karakterističnim ulomkom i završim, a koji prilično zorno pokazuje o kakvom je proznom draguljčiću ovdje riječ:

“Tramvaj je krcat. Kiša u ljudima raspali želju za vožnjom tramvajima. Vrata se kako-tako zatvaraju za njim. Nema zraka. Stakla su zamagljena i orošena; nagruvana tijela mariniraju se u vlastitoj pari. Voda s glave slijeva mu se pod ovratnik. Gnječi ga masa nekog gorostasa, i nabija u vrata kad god kola poskoče. Ovaj se jednom rukom opire u strop, pazuhom mu takoreći obgrljujući lice. Koliko li je dana nepranja uloženo u taj smrad? Tako je, sad će još i zakašljati. (...)
Nekako se dokopao sredine. Stisnut je uz dvije srednjoškolke, namazane zeleno, ljubičasto, salaste i prištave; jedna drugoj pokazuje piercing svojeg jezika. I zbilja te ništa ne smeta? Ma kakvi, malo je neugodno prvih mjesec dana, ali poslije se ful navikneš. Nego što, misli Profesor, i da si oko probodeš, zlato, za šest mjeseci ne bi se sjećala da si ga ikad imala. Najednom, naglim trzajem svi su odbačeni prema naprijed, i s uzvicima, što bijesa što boli, međusobno se gužvaju. To je tramvajčev manevar da napravi malo mjesta za one koji čekaju na sljedećoj stanici. Ne, kočio je zbog čepa koji se stvorio; vozači dva auta imaju nešto rasčistiti. Ništa nije razbijeno, radi se izgleda samo o proturječnim tumačenjima prednosti. Jedan je izašao i s puno gestikuliranja nešto objašnjava drugom, koji ostaje sjediti ali ga kroz polutvorena vrata gađa pljuvačkom, na što ovaj ulazi u auto, zamahom noge, no tramvaj se pokreće i ostaje nepoznato je li pogodila vozačevu glavu.
Za autobus, pak, nema previše zainteresiranih; teško se začuditi, znajući kamo vozi. Jedan je stolac slobodan, pored tinejdžera koji je pogledom, i isturenom čeljusti, i povijenim leđima, i kosom koja raste ravno iz obrva, zapanjujuće blizak čimpanzi, premda poljuđen tenisicama Reebok i slušalicama iz kojih trešti techno. Dijete u kolicima kmeči; njegova majka, zadubljena u ilustrirani časopis, to odlično podnosi. Sučelice Profesoru sjedi ceker od crvenog skaja, s listovima poriluka, stisnut uz ženska bedra, impozantna, dvadesetak kila po komadu, razlivena unatoč krajnjem naporu suknje. Prsa su, naprotiv, solidno armirana, ratoborno posađena na trbušinu. Ušne su resice ukrašene zlatnim crnčićima, lice izrazom gađenja, i ružičastim plikovima koji se ljušte. Nad ženom stoji usukani starčić, predano, meditativno kopa nos, proučava rezultat, palcem i kažiprstom ga lansira prema stražnjem dijelu autobusa, uvlači kažiprst još dublje. Ulazi skupina predgradskih bandita u zametku, bučnih, očito razgaljenih nekakvim filmom o masakrima. Bus je njihov, zasad im je dovoljno to verbalno pokazati, još ga neće oteti, još neće silovati ni starice bacati van, ali uskoro, uskoro..."

Napisao Božidar Alajbegović, prosinca 2003.
objvaljeno na Lupiga.com