Kada bi Robert Altman, da je živ, snimao film prema Ivandićevim pričama, bili bi to “Kratki rezovi 2”. On bi 'Ljubavne priče iz grada kraj mora' složio tako da bi se sinkrono odvijale, sve dok kroz kaleidoskop ljudi i događaja ne bismo ugledali ono bitno čime se Vlatko Ivandić bavi u svakoj svojoj knjizi: odnos muškarca i žene u svojoj punini, ali i jednostavnosti. Od početka svoje literarne karijere Ivandić piše ljubavne romane i priče. S tom opsesijom pisanja o ljubavi on postaje “težim” i “tvrđim” od bilo kojeg “stvarnosnog” prozaika, jer se ne plaši oštrih rubova, slomova i smrti kao velikog i mračnog finala ljubavi. Upravo smrt glavnog lika čini neke njegove priče krajnje potresnima, dok smo u drugima, u kojima se naizgled ne dogodi baš ništa osim što protagonisti popiju kavu, svjedoci nerealiziranih, ne manje napetih odnosa što će ostati u glavama junaka kao neka mračna mjesta kojima će se vraćati u besanim noćima.
Veličina je ovih kratkih priča – svaka, osim posljednje, nosi neko žensko ime – u tome što se u svakoj dogodi rez, u svakoj je lik taknut nečim neumitnim, čije će tragove nositi dok bude živ. I premda bi se reklo da knjigom defiliraju Puljani i Puljanke, slaveći pritom svoj grad kraj mora, u njima bi se mogli prepoznati Tristan i Izolda, tragični Wagnerovi junaci. Naravno, ova knjiga nije uopće natopljena Wagnerom, nego rock'n'rollom.


Vlatko Ivandić rođen je 1970. u Puli, gdje živi i radi. Dosad je objavio zbirku pjesničkih odlomaka 'Priče ptica i ljudi '(2002) te romane 'Prije nego bura stane' (2004) i 'Atelje pod morem' (2007).