KRITIKA: Grozdana Cvitan - 'Psi rata i druge beštije' (izd. DHK, 2007.)

Grozdana Cvitan 55-godišnja je pjesnikinja, esejistica, kritičarka, novinarka i urednica, koja se posljednjih desetak godina s velikim trudom posvetila proučavanju književnosti o Domovinskome ratu. Rezultat su toga mnogobrojni eseji, kritike i prikazi knjiga o Domovinskome ratu što ih je autorica objavila u raznim časopisima, a izbor kojih je prije šest godina skupno tiskala u knjizi naslovljenoj 'Od čizama do petka: (d)opisi rata'. No, osim takva stručnog pristupa domaćoj ratnoj literaturi, Grozdana Cvitan svoj je obol tomu odjeljku književnosti dala i pišući ratnu fikcijsku prozu, koja je nedavno u izdanju Društva hrvatskih književnika objavljena u knjizi 'Psi rata i druge beštije'.

Kao vjerojatno najbolja poznavateljica hrvatskoga ratnog pisma, Grozdana Cvitan svjesna je činjenice da najveći dio književnih djela o Domovinskome ratu jedino značenje ima u dokumentarnosti, uz prevagu fakticiteta, odnosno žurnalističkog i memoarskog svjedočenja nad fikcijom, te da korpus fikcijske ratne proze sadrži tek malobrojne naslove koji se mogu podičiti izrazitom književnom vrijednošću. No, njezina je knjiga svakako jedna od takvih – uz Mlakićeve možda i ponajbolja fikcijska knjiga te vrste – jer Grozdana Cvitan ustrajava na estetiziranosti svoga pisma i piše s mnogo autorske senzibilnosti i literarne osviještenosti.

Stotinu i četrdesetak stranica knjige ispunjeno je s osam priča lociranih u samo srce tame neimenovanih (ali većinom prepoznatljivo dalmatinskih) bojišta ali i u pozadinske prostore nadomak prvoj crti te u poslijeratno, mirnodobno razdoblje još obilježeno traumama izazvanim ratom. Kao opreku subjektiviziranom memoarskom prvome licu (kao pretežnom u knjigama o Domovinskome ratu) Grozdana Cvitan uglavnom se koristi pozicijom neutralnog očišta trećega lica, koje ipak nije hladno i izvještavalačko. Kaos bitaka autorica vješto dočarava rastrzanom fragmentarnom naracijom kratkih isprekidanih rečeničnih sklopova, dok dijaloge čini vrlo uvjerljivima koristeći se slengom, žargonizmima i dijalektalnim izričajem.
Osjećaj straha, tjeskobe i nelagode vezivna je nit svih osam u knjizi sakupljenih priča, svih odreda obilježenih jakim humanističkim angažmanom i kritičkim impulsom koji značenjski izviru iz sama djela, posredovani implicitno, bez izravnih docirajućih poruka. S time u vezi posebno je znakovita priča 'Knjiški moljac i pas koji bi ga spasio', koja donosi monološku ispovijed (u novinarski diktafon) borca koji je djetinjstvo bez roditelja provedeno u popravnim domovima i zatvorima zamijenio bojišnicom, da bi se nakon rata, lišen bolje prilike i perspektive, iz vojničke odore presvukao u odijelo plaćenog ubojice, postavši regrutom nove armije, one kriminalaca i mafijaša. Baš kao što protagonist te priče ne uspijeva isključiti ratnika u sebi – jer to se nažalost ne može pritiskom na gumb – to ne uspijeva ni akteru priče 'Suživot sa cvrčkom' (koja dojmljivo tematizira PTSP). Trajna traumatičnost ratnih iskustava dodatno je apostrofirana u slučaju gospođe Vjere iz priče Poslijepodne jednog miša, gospođe čijom nutrinom i nakon pedeset godina još zavijaju saharski vjetrovi El Shatta, podsjećajući je na logorsko iskustvo koje je za druge davno prošlo, ali je za nju zauvijek. Kao što je i za sve aktere svih ratova, što je i jedna od poruka knjige.
Osim u toj priči, autorica Domovinski s Drugim svjetskim ratom povezuje i u priči 'Gljivice za mačku i provaliju', oba teksta pišući metodom asocijativnih bljeskova koji sadašnjost spajaju s događajima iz prošlosti, a u svrhu apostrofiranja cikličnosti nesreće i perpetuiranja povijesti. Zajednički nazivnik priče imaju i u konceptualnoj povezanosti putem motiva životinja, što je na razini ideje vrlo zanimljivo, no ipak nije provedeno posve uspješno jer se u slučaju nekoliko priča ('Ubijte psa', 'Knjiški moljac…' i 'Gljivice za mačku i provaliju') osjeća da su ti motivi silom inkorporirani u tekst. Ipak, ono što povezuje sve u knjizi sakupljene tekstove jest autoričino umijeće u tvorbi atmosfere tjeskobe i nelagode, bez primjene jednostavnih i površnih rješenja te uz uspješno izbjegavanje patetičnosti pri pisanju o likovima koji su primorani svoju sliku stvari suprotstaviti slikama stvarnosti za koju nisu znali ni da postoji, a i ukoliko postoji, da se oni s njome ne mogu sresti.

Inače, glavni likovi priča uglavnom su žene koje svjedoče ratnim stradanjima, bilo kao slučajne namjernice (priča Gljivice za mačku i provaliju), bilo po službenoj dužnosti u svojstvu novinarki i reporterki (priče Ubijte psa, Godišnje doba goluba, Knjiški moljac i pas koji bi ga spasio, I Žuti je neko ime). Poradi isticanja univerzalnosti opisanih iskustava prispodobivih svim ratovima autorica protagoniste uglavnom ostavlja neimenovanima i ne trudi se na njihovoj pojedinačnoj karakterizaciji i individualizaciji, ali nije isključeno da je u likovima novinarki riječ uvijek o istoj osobi. Tu mogućnost ističe i činjenica da je akter priče 'Knjiški moljac i pas koji bi ga spasio' pripadnik iste one postrojbe čijoj akciji svjedočimo u priči Ubijte psa. Ipak, kod te zbirke ne treba žaliti što autorica nije ulančavanjem priča stvorila romanesknu strukturu, jer riječ je o vrlo uspjelim radovima kratkometražne proze koji svaki pojedinačno djeluje vrlo efektno i kompaktno, a zajedno ukoričeni tvore koherentnu i dojmljivu proznu zbirku koja nedvojbeno podiže ukupnu razinu proznoga korpusa s tematikom Domovinskoga rata.

Napisao Božidar Alajbegović
objavljeno u 'Vijencu', broj 385, prosinca 2008.