Srednjovjekovni biografski tekstovi o trubadurima vrlo su staro svjedočanstvo o zanimanju što su ga kod suvremenika pobuđivali životi umjetnika. U vrijeme kad su se pisali samo životopisi svetaca i značajnih vladara, pjesnici su jedina skupina ljudi kojoj se također posvećuje takav napor. Njihove biografije pisane su na jeziku čije je jedno od imena u srednjem vijeku bilo lenga d'oc te se danas najčešće naziva okcitanskim, a smatra se prvim književnim europskim jezikom nakon antike.

Dvije su vrste sačuvanih proznih tekstova o trubadurima: vidas, kratki životopisi u pravom smislu riječi, i razos, biografski komentari kojima se tumače pojedini motivi u pjesmama, obično mnogo manje utemeljeni u stvarnosti. Dva «žanra» nisu strogo odvojena te je ponekad teško odrediti kamo bi pripadao pojedini tekst. Samo su dvije vide potpisali njihovi autori, no čini se da je sačuvanim rukopisnim zbirkama prethodila bogata usmena tradicija; jer trubadurske su pjesme obično pjevali putujući glazbenici, žongleri, zabavljajući slušateljstvo i pričama o autorima pjesama.

Križarskim pohodom protiv «albigežana» (kako se u to doba naziva sljedbenike neortodoksnog dualističkog kršćanstva) započet je 1209. rat koji je, uz prekide, trajao do polovice 13. stoljeća. Razaranje i osvajanje, kao i istodobno uvođenje inkvizicije, imali su katastrofalne posljedice za dvorsku kulturu čiji su sastavni i možda najvažniji dio bile upravo trubadurska poezija i glazba. No premda sredinom 13. stoljeća već ima vrlo malo originalnih pjesnika zanimanje za njihovu umjetnost održalo se na španjolskim i talijanskim dvorovima koji su primili brojne bjegunce iz zemalja zahvaćenih ratom. I upravo na dvorovima sjeverne Italije, gdje je lengua d'oc, zajednički jezik srednjovjekovnih pjesnika Mediterana, bio svima poznat i lako razumljiv, vjerojatno su zapisane prve trubadurske biografije, o čemu svjedoče brojni talijanizmi u najstarijim rukopisnim zbirkama.

Zapisani u 13. i 14. stoljeću, vidas i razos privremeno su prepušteni zaboravu, da bi ponovno postali zanimljivi humanistima 15. stoljeća. Prvi tumači Danteovih i Petrarkinih djela također su i prvi «otkrivači» životopisa trubadura, učitelja i prethodnika velikih talijanskih pjesnika. Zahvaljujući skupljačima poput Bemba, Coloccija i Fulvija Orsinija, sačuvana je većina danas postojećih rukopisa.

Trubadurske su biografije kroz stoljeća povremeno privlačile pažnju te postoji nekoliko francuskih obrada i prijevoda iz 16, 18. i 19. stoljeća. Neobičan je slučaj Jehana de Nostredamea, čije je djelo "Životi najslavnijih provansalskih pjesnika" do pred kraj 19. stoljeća slovilo kao pouzdan izvor; autor, koji je bio dobar poznavalac okcitanske lirike (i brat proroka Nostradamusa), zabavljao se izmišljajući legende o trubadurima, miješajući stvarne podatke i maštu, pozivajući se pritom na rukopis izmišljenog Redovnika od Zlatnih otoka.

Prvo moderno kritičko izdanje autentičnih starih životopisa obavili su Jean Boutičre i Alexander Schutz 1950.

Prvotni cilj ovoga, prvog hrvatskog izdanja bio je jednostavan: prevesti i objaviti stare biografske tekstove o okcitanskim pjesnicima i pjesnikinjama. No pokazao se nedostatnim. Prevodeći, htjela sam doznati više o junacima tih životopisa; ono što sam uspjela doznati dospjelo je u komentare. Ipak, ovo nije znanstvena knjiga, moj rad nije bio dovoljno sustavan, ni moja literatura dovoljno obuhvatna. Ova knjiga je djelo znatiželjnog ljubitelja književnosti, a takvima je i namijenjena.

Sanja Lovrenčić