Vjerojatno ne postoji intrigantnije i u kontekstu europskih književnosti važnije razdoblje hrvatske književnosti poput onoga iz prve polovice prošloga stoljeća - razdoblja avangarde, vremenski kratkotrajnoga, ali poetičkim obilježjima, svjetonazorom i utjecajima još i danas aktualnog i poticajnoga književnog modela.
Začudo, njezinu ishodištu - nizu programsko-poetičkih eseja, proglasa, manifesta, kritika i polemika - hrvatska književna povijest gotovo da i nije posvećivala naročitu pažnju, premda se nigdje bolje ne može vidjeti i uočiti raskorak između zahtjevanih i željenih poetičkih ideala i njihova ostvarenja.
Temeljne avangardne težnje i poimanja umjetnosti i čovjeka većine hrvatskih dadaista, futurista, ekspresionista, nadrealista - iscrpljene u žestokim osporavanjima tradicije i prijašnjih poetičkih modela - postale su vremenom, ironično, i sáme tradicionalnim, gotovo kanonskim sredstvima hrvatske književne proizvodnje.

Matičino izdanje prvi put na jednome mjestu donosi odgovore na pitanje što jest i kakva treba biti hrvatska književnost nositelja, preteča i kritičara hrvatske avangarde (Ulderiko Donadini, Tito Strozzi, A. B. Šimić, Miroslav Krleža, August Cesarec, Virgil Poljanski, Ljubomir Micić, Dragan Aleksić, Josip Kulundžić, Kalman Mesarić, Janko Polić Kamov, Vladimir Čerina, A. G. Matoš).