KRITIKA :Renata Valentić – 'Možeš malo glasnije?' (Meandar, 2007.)


Četiri godine nakon svoje druge poetske zbirke, Renata Valentić (rođ.1965.), jedna od najzanimljivijih pjesnikinja devedesetih, prošle se godine javila prvom zbirkom priča. Knjiga nosi naslov ''Možeš malo glasnije?'' a kratke priče u njoj sakupljene svojom tematikom ali i ugođajem skladno se nadovezuju na autoričinu poeziju, posebice onu iz njezine zbirke ''Slike odlaze''.

''Možeš malo glasnije?'' konceptualno je zaokružena knjiga sastavljena od 14 priča (duljine od 3 do 13 stranica) većinom ispripovijedanih iz pozicije prvoga lica jednine, sa naratoricom koja je ujedno i glavni lik - uz iznimku jedne priče gdje je pripovjedač muškarac ali je lik žene i dalje u prvom tematskom planu (priča ''Nemaš se čega bojati'') i naslovne priče u kojoj se izmjenjuju tri naratora. U svim se pričama radi o subjektiviziranoj prozi koja kroz isječke života posreduje intimnu geografiju svakodnevlja usredotočujući se na detalje i situacije koje zrcale život u množini iskušenja, frustracija i nesigurnosti. Priče su to bez poanti ili efektnih završetaka, ali uvijek fino zaokružene, čak i kada okončavaju s otvorenim krajem kojim se sugerira nedovršenost situacije i osjećaj neodlučnosti, odnosno svojevrsni životni status quo žena nezadovoljnih stanjima u kojima se nalaze, ali nespremnih da se trgnu i pokušaju nešto promijeniti. Priče su urbano ambijentirane i stvarnosno determinirane no autorica izbjegava društvenu kritičnost i detaljniju društveno-socijalnu ili političku kontekstualizaciju već se usredotočuje na emocionalnu zbilju protagonista, a zbirku strukturira prema načelu kronologije životnog ciklusa, na način da svaka priča posreduje iskustveni isječak jedne životne etape (od djetinjstva i srednjoškolskog doba, preko bračnih dana i roditeljstva pa sve do tzv.treće dobi).

Autoričine kratke priče karakterizira stilski ogoljeno, jednostavno i funkcionalno linearno pripovijedanje, lišeno ukrašavanja i korištenja usluga raznih književnih pomagala (izuzmemo li eliptičnu naraciju u priči ''Lekcija prva'', i pojedine rijetke i vrlo kratke reminiscencijske digresije u nekim pričama), a autorica redovito bez oklijevanja izravno kreće u središte zbivanja (In media res) nastojeći maksimalizirati dojam autentičnosti iskustava temeljenih na nezadovoljstvu i frustraciji. U njezinome je primarnom interesu dočaravanje atmosfere kao odraza raspoloženja junakinja a koja su rezultat fabularnih, odnosno životnih situacija u kojima ih zatječemo. Priče većinom tematiziraju samospoznajnost ostvarenu kroz relaciju s drugima, pri čemu odnosi po pravilu rezultiraju zbunjenošću, razočaranjem, deziluzijom i uznemirenošću. Komunikacija s partnerom je redovito vrlo površna, lišena izrazitije bliskosti – štoviše, često se radi o zatomljivanju nesklonosti i netrpeljivosti – a ni odnos prema samome sebi nije zadovoljavajući, jer junakinje npr. vlastito tijelo osjećaju ili kao amorfnu masu (priča ''Debela'') ili pak kao praznu kutiju (priča ''Odletjet ću''), a jedino u čemu su natprosječne je osjećaj depresije i bezvoljnosti, ili pak vrlo visok ostvareni stupanj samozavaravanja. No, svoje narušeno samopouzdanje i nesigurnost pojedine junakinje vješto kamufliraju, poput žene iz priče ''Djetetova mati'' koja se mazohističkom požrtvovnošću i upornošću posvećuje vlastitom djetetu kako bi u roditeljskoj ulozi pronašla spasonosno životno ali i identitetno sidrište (što je i naslovom te priče jasno naznačeno). Premda prostorna limitiranost autoricu lišava mogućnosti izraženije individualizacije pa junakinje uglavnom bivaju svedene na simbol – uz dojam da se, iako mijenjaju dob i obličja, neprestano radi o jednoj te istoj osobi – to svoju svrsishodnost pronalazi u činjenici dojmljivo provedene konceptualne i tematske zaokruženosti rukopisa.

Poput fotografija koje se rugaju našoj sadašnjosti zureći u nas nepromjenjivim sjajem naše mlađahne prošlosti, tako i autorica redovito odabire situacije koje odražavaju frustracije neispunjenih želja, neostvarenih snova ili života žuđenog ali nedosegnutog, a svaka je priča tek dionica na putu čiji je cilj u naratoričinom retoričkom pitanju upućenom samoj sebi – ''Kako sam se dovela u ovakvo stanje?'' ili ''Zar sam to stvarno ja?''. Međutim, iako takvo pitanje obično predstavlja otponac ka pokušaju promjene, ovdje to nije slučaj jer junakinje Renate Valentić ipak radije izabiru status quo i nastavljaju živjeti u leru, otaljavajući i dalje svoje depresivne, jednolične svakodnevice. No, premda se knjiga nadaje proznom nadogradnjom odnosno nadopisivanjem pojedinih poetskih cjelina iz autoričine pjesničke zbirke ''Slike odlaze'' – gdje se Valentićeva također bavila slabim subjektima zarobljenima u položaju poniznosti, pasivnosti i nezadovoljstva, ali bez snage i odlučnosti da nešto poduzmu i dokinu življenje u nerealiziranosti – knjiga ''Možeš malo glasnije?'' ne ostavlja dojam uratka pjesnikinje koja ''vježba'' pisati prozu, niti se radi o pukom sabiranju rasutog proznog tereta, već je riječ o vrlo solidnom, promišljenom, zaokruženom i dorađenom rukopisu, primjetnog – ali ne plakatnog i glasnog već suptilnog – feminističkog i aktivističkog impulsa, metaforički naznačenoga i u samome naslovu zbirke.

Napisao Božidar Alajbegović
objvaljeno u 'Vijencu' broj 375-377, srpanj 2008.