Roman Marice Bodrožić 'Tišina, rastanak' slijed je slika, u vremenu razbacana niska impresija, komadića sjećanja i razmišljanja. Jelenina priča raspršuje se u bezbroj pojedinačnih trenutaka, nesređeno, slučajno, kao i samo sjećanje, te ostaje iznimno osobna, u visini očiju djeteta. Pripovjedne slike velike pjesničke snage prepune su novih jezičnih tvorbi i osjetilnosti.
Zadivljujuće samosvojna slikovna i jezična snaga ove autorice, njezini poetski uzleti, epizode i minijature obilježja su njezina osobita stila.
Frank Meyer, Deutschlandradio Kultur

Miris maslinova drveta, okus vina i ulja, plavo, smeđe i zeleno u crkvi na blagdan. Sve to pridonosi atmosferi ove pripovjedne struje, kao i jezik koji svojom lirskom osebujnošću podsjeća na Rilkea.
Der Bund

Dok se u romanu slijedom sjećanja dje­tinji pogled u samoći prerano odrasle djevojčice pretvara u književnost, točnije u poeziju, svjedoci smo autoričina harmonična odnosa između srca i glave, između osjećaja i razuma; ovaj je roman ogledni primjer Saint-Exupéryjeve rečenice: samo se srcem daleko vidi (i piše).
Cornelia Staudacher, Deutschlandfunk

Kronološka pripovjedna struktura raspršena je, a vrijeme je rastegnuto u je­dan beskrajan trenutak rastanka.
Michael Braun, Neue Zürcher Zeitung

Marica Bodrožić rođena je 1973. u Zadvarju u Dalmaciji. Odrasla je u Hercegovini i Dalmaciji. Godine 1983. seli u Njemačku, gdje su joj roditelji živjeli već od kraja 60-ih. Školovala se za knjižara i studirala kulturnu antropologiju i slavistiku. Već za svoje prve literarne radove, pjesme objavljene 2001. dobila je stipendiju Hemann Lenz. Piše esejističke tekstove za radio i tisak o Danilu Kišu, Marini Cvetajevoj, Dubravki Ugrešić, Anne Sexton, Nazimu Hikmetu i mnogim drugima. Za zbirku 'Tito je mrtav' dobila je nagradu Heimito von Doderer 2002. i nagradu zaklade Robert Bosch 2003. godine. Živi u Berlinu i Parizu kao profesionalna spisateljica.