Satrveni osjećajem vlastite beznačajnosti, ljudi upravo u toj situaciji odlučuju praviti djecu; tako se obnavlja vrsta, doduše sve rjeđe i rjeđe... Ne samo da sam osjećao opravdano gađenje, koje obuzima svakog normalnog muškarca pri pogledu na bebu; nije se radilo samo o duboko ukorijenjenom uvjerenju da je dijete neka vrsta izopačenoga i okrutnog patujka, na kojem se umah očituju najgora obilježja ljuske vrste i kojega kućni ljubimci mudro i oprezno izbjegavaju. Još dublje u meni postojala je istinska groza pri pomisli na neprekidnu muku od koje se sastoji ljudski život. To što u cijelom životinjskom kraljevstvu samo dojenče svoj dolazak na svijet objavljuje neprekidnim bolnim kricima dokaz je da pati, i to neizdržljivo. Možda je uzrok to što su ljudi izgubili dlaku pa im je koža veoma osjetljiva na temperaturne promjene, a ne pruža zaštitu od parazita. Možda je pak razlog abnormalna osjetljivost živčanog sustava ili kakva tjelesna mana, no svakom je nepristranom promatraču jasno da ljudsko biće ne može biti sretno, da nipošto nije stvoreno za sreću, te da mu je jedina sudbina da širi nesreću oko sebe, i tako i drugima učini život jednako nepodnošljivim kao što je nepodnošljiv njemu samom – a prve su mu žrtve najčešće rodielji.

Michel Houellebecq - 'Mogućnost otoka' (Litteris, 2005., str. 62.)