...Vruće sunčevo svjeto padalo je na stolnjak pokriven ljepljivim mrljama i mrvicama, i Andrej je iznenada pomislio da je to za milijun zraka prava tragedija – početi svoj put na površini Sunca, proći kroz beskrajnu prazninu svemira, probiti višekilometarsko nebo – i sve samo zato da bi se ugasile na odvratnim ostacima juhe od jučer. A moglo se dogoditi da te žute strijele što koso padaju kroz prozor posjeduju svijest, vjeru u bolje sutra i razumijevanje neosnovanosti te nade – to jest, kao i čovjek, imaju na raspolaganju sve potrebne sastojke za patnju.
' Možda i sam nekome izgledam kao ista takva žuta strijela koja je pala na stolnjak. A život je jednostavno prljavo staklo kroz koje letim. I eto ja padam, padam već vrag zna koliko godina, padam na stol ispred tanjura, a netko gleda u mene i očekuje doručak...' .


***********

...Sve nestaje. Svaki prošli trenutak sa svime onime što je bilo nestaje i ni jedan čovjek ne zna kakav će biti sljedeći. I hoće li uopće biti. I neće li gospodinu Bogu dosaditi stvarati trenutke jednoga za drugim s svime onime što sadrže. Jer nitko, apsolutno nitko ne može jamčiti da će nastupiti sljedeći trenutak. A časak u kojemu doista živimo tako je kratak da ga čak ne stignemo ni uhvatiti i možemo se samo sjećati prošlog. Pa što onda zapravo postoji i tko smo mi? ...

(Viktor Pelevin, 'Vijesti iz Nepala', pripovijetka 'Žuta strijela' izd. Hrvatsko filološko društvo/Disput, 2005.)