Nova proza Irene Vrkljan 'Zelene čarape', pripovijeda o tri različite ženske sudbine koje se podudaraju u jednom simboličkom motivu, motivu ženskog poriva za oslobađanjem, za iskorakom iz okvira zadanog života. Zeleno je, kažu rječnici simbola, boja koja posreduje između toplog i hladnog, visokog i niskog, boja izvorskih voda, boja proljeća, boja buđenja života. Smaragd, papinski kamen, zelene je boje; u irskoj mitologiji, u toj zemlji zelenoga, zeleno je boja koja donosi dobro.

U prozi Irene Vrkljan zelene su čarape, odjevni predmet koji po normama malograđanskog života ne bi smio biti zelen, već siv, smeđ ili crn. Ili nevino bijel. Zelene možda mogu biti košulje, veste kostimi, pa čak i baloneri, ali nikako ne - čarape. Pa ipak, Ana, iz prve priče Irene Vrkljan u Zelenim čarapama, uzima otrovno zelene čarape, primjećuje da se za njom okreću prolaznici i shvati da je učinila nešto čega se ranije plašila i da se konačno osjeća slobodnom i da će u budućnosti moći činiti ono čega se uvijek plašila.

Zelene čarape imaju podnaslov Tri žene, tri zemljopisne karte, te se uz Anu i njenu zemljopisnu kartu iscrtanu gradskim ulicama, poznatim kavanama, atelierima prati i sudbina druge žene Tereze, koja živi u malenom gradiću u Njemačkoj. Treća je priča o Vandi i njenoj prijateljici sa studija Slavici. Vandine zemljopisne koordinate obuhvaćaju sjeverni dio Zagreba, Pantovčak, Likovnu akademiju...