KRITIKA : David Lodge – 'Misli...' (Vuković & Runjić, 2005.)

'Misli...' je dvanaesti po redu roman 70-godišnjeg britanskog knjiženika Davida Lodgea, ali nažalost, tek treći preveden na hrvatski. Nažalost, kažem, iz razloga što se radi o jednom od najzanimljivijih suvremenih spisatelja uopće. David Lodge je pisac kojemu uspijeva vrlo ozbiljnu tematiku obraditi na krajnje pitak i zabavan način, u čemu ponajprije podsjeća na onu tako rijetku vrstu školskih profesora koji kroz opuštenost i prijateljski pristup učeniku, bez strogoćom nametnute autoritativnosti, ležerno i uz puno šala učenicima posreduju gradivo, a oni ga kroz zabavu, bez napora upijaju. Upravo tako postupa i David Lodge; on nas u svom romanu 'Misli...' podučava tajnama jedne mlade znanstvene discipline koja je trenutno vrlo 'in', a čije nam kompleksne teorije izlaže na lako razumljiv, jednostavan način, pritom nas zabavljajući vrlo životnom pričom punom komičnih situacija vezanih uz preljube i druge skrivene tajne likova. Radi se o kognitivnoj znanosti, naučnoj disciplini koja se, uz kombiniranu primjenu iskustava i metoda psihologije, filozofije, neurologije te informatičke tehnologije bavi proučavanjem ljudske svijesti, onoga što nazivamo 'dušom', našim 'nematerijalnim ja', odnosno osobnošću. Zahvaljujući Lodgeovoj iznimnoj literarnoj vještini knjigu nakon čitanja odlažemo višestruko zadovolj(e)ni : em smo saznali štošta iz dotad nam nepoznatog znanstvenog područja, em smo se čitajući uvelike zabavili!

Rukopis Davida Lodgea odlikuje se iznimnom raznovrsnošću. Osim što kombinira različite prozne forme, Lodge poseže i za mnogostrukošću pripovjednih glasova. Za naratore on uzima dvoje likova kojima još pridružuje i objektivne iskaze tzv. sveprisutnog, nepristranog pripovjedača. Jedan pripovjedni glas pripada Ralphu Messengeru, kognitivnom znanstveniku, ženskarošu i bonvivanu koji u cilju proučavanja svijesti vrši mali eksperiment na samome sebi. Ralph poradi istraživanja prirode misli i svijesti u diktafon iznosi autentičan tijek svojih misaonih procesa, a koji nas iznova podsječaju na onu poznatu da muškarci o seksu razmišljaju svakih nekoliko minuta (ili sekundi?). Dakle, čitajući ispis Ralphovih misli mi dobijamo uvid u struju svijesti jednog napaljenog 50-godišnjeg mužjaka u neprestanoj potjeri za gaćicama u koje bi se zavukao (premda je, dakako, u braku). Vlasnica tih gaćica u ovom je slučaju Helen Reed, 40-godišnja književnica koja je nakon nedavne smrti muža došla na Ralphovo sveučilište kao gostujući predavač kreativnog pisanja. Helen je druga prijespomenuta naratorica i njezino viđenje događaja pratimo kroz dnevnik kojega ona svakodnevno vodi. Subjektivni iskazi naših dvoje junaka redovito donose rashomonske, potpuno različite verzije istih događaja u kojima su protagonisti zajedno sudjelovali, a Lodge im još suprotstavlja i treći pripovjedni glas, tzv. sveprisutnog pripovjedača koji posreduje uglavnom dijaloške scene među likovima, donoseći nepristranu inačicu istih zbivanja.

Konfrontirajući dvije različite vrste diskursa - Ralphov tvrđi, konkretni, hladniji, akademski nasuprot Heleninom literariziranom, mekšem i osjećajnijem - Lodge ukazuje i na dva različita pristupa stvarnosti i životu : egzaktni, nesmiljeni, reduktivni pristup nauke nasuprot metafizici i metaforici sklonoj umjetnosti. Međutim, njegovi protagonisti nisu isključivi i nije teško iščitati Lodgeovo stajalište koje zagovara demokratičnost, komplementarnost i nadopunjivanje, a nikako nipodištavanje tuđeg drukčijeg pristupa i mišljenja u korist svojega.
Bez obzira na različite pristupe pojmu svijesti predstavnici obiju strana (umjetnost vs. znanost) u romanu ne mogu a da se na koncu ne slože oko jednoga : ''privatnost svijesti, tajnost misli, to je ormarić čiji ključ imamo samo mi, i hvala Bogu što je tako'. Odnosno, kako Bob Dylan veli : 'If my thoughts or dreams coluld be seen, they'd probably put me in a guillotine'.

Kao što već rekosmo, osim pripovjednim višeglasjem Lodge svoj rukopis usložnjava i formalnom raznolikošću. Tako osim multipliciranih iskaza u prvom licu imamo i mnoštvo dijaloških dionica, iskaze objektivnog pripovjedača u trećem licu, čestu korespodenciju putem elektronske pošte (e-mail), jedan Helenin referat te brojne Ralphove esejističke dionice na temu svijesti. Tu su također i literarni uratci Heleninih studenata kreativnog pisanja kojima ona za zadatak daje da u svojim sastavcima parodiraju, odnosno imitiraju stilove brojnih autora (Rushdie, Henry James, Martin Amis, Irvine Welsh, Becket...). To je možda i nepotrebni suvišak u romanu, ali vremešnom autoru ipak čemo oprostiti taštinom garniranu nakanu da nas putem tih imitacijskih vježbi još jednom podsjeti na svoju nepobitnu stilističku bravuroznost.

Uza sve spomenuto Lodge ponajviše pažnje ipak pridaje međuljudskim odnosima i karakterizaciji likova. Uz dvoje nosećih protagonista, Lodge roman napućuje još gomilom pobočnih likova kojima svima uspijeva izgraditi osobnost i čija se prisutnost i uloga u životima nosećih aktera ispostavlja puno važnijom nego što se to u početku čini. Tako osim Helene, emocionalno raspolućene između tuge za još nepreboljenim pokojnim mužem i rastuće simpatije naspram Ralphu, a kojoj je još suprotstavljen i njezin prijateljski odnos sa Ralphovom suprugom, te Ralpha, čovjeka bonvivanskog svjetonazora koji za moral previše ne haje sve dok ga autor deus-ex-machina postupkom ne 'nagradi' zdravstvenim problemima katarzičnog učinka koji njegovu samoživost konačno svode na podnošljiviju mjeru, svakako treba spomenuti i osebujan lik kompetitivnošću zaluđenog Ralphovog kolege Douglasa te prašku Ralphovu jednokratnu ljubavnicu Ludmilu koja se od seksualnog objekta neočekivano pretvara u vrlo lukavu i vještu manipulatoricu. Vidljiva je pažnja s kojom Lodge pristupa liku Ralphove supruge Carrie jer ju izbjegava prikazati pasivnom žrtvom muževljeva preljuba već i njoj dodijeljuje vlastiti, tajni život, kao odgovor na muževljevu nezajažljivost.

Tražimo li eventualnu zamjerku romanu, prigovoriti bi se možda moglo zbog previše osjetnog raskoraka između prevladavajućeg usporenog ritma koji krajem romana odjednom poprima neočekivanu frenetičnost. Zbog toga se stječe dojam da je rasplet pomalo zbrzan te da je na premalo prostora ugurano previše zbivanja, sa barem jednim nepotrebnim rukavcem priče (suvišna krimi potka priče). No, moj je dojam da se Lodge trudio stvoriti literarnu inačicu sapunice - naravno, mnogo inteligentniju soap operu od onih na koje nas je TV navikla, ali ipak sa svim sastojcima koje taj, uvjetno nazvano 'žanr', mora sadržavati. Zbog toga, osim mnoštva likova čiji životi neizostavno moraju sadržavati pokoju skrivenu tajnu, te osim obaveznih preljuba, neočekivanih obrata priče te farsičnih elementata, i kriminalistička potka nije smjela izostati.

Kao i u slučaju romana 'Razmjena' (Vuković & Runjić, 2002.) i 'Misli...' su situirani u akademsku sredinu, što nikako ne iznenađuje znamo li za 27-godišnji predavački staž Davida Lodgea na Sveučilištu u Birminghamu. Lodge u svom romanu, naravno, karikira i parodira život britanske sveučilišne zajednice. Dok snobovštinu i brokratsku okoštalost na koje upozorava vjerovatno možemo uzeti kao presliku stvarnosti (i zbog potonje likovati što nismo jedini s tim problemom) u hiperboliziranju preljubništva unutar akademskog zbora, svakako treba prepoznati posprdne, satirične i alegorijske nakane autora.

I na kraju, što drugo nego zahtjevati još prijevoda Davida Lodgea!!!

(Napisao : Božidar Alajbegović, studeni 2005.)