Previše se sve ovo oteglo i vrijeme je da rezimiramo i priču okončamo. Jer, da prostite, malo mi se gadi...

Ajmo od početka. Povod svemu, kao što već znate, bila je rečenica Borisa Becka u «Temi:» kako je «Božidar Alajbeg previše pristojan prema barabama koje pišu kjige». Daje se na znanje : mene nije previše zasmetalo što mi Boris Beck, koji je moj urednik u Nacionalu, ne zna prezime. To sam istaknuo čisto da ljudi steknu sliku o njegovoj uredničkoj kompetenciji.
Nije me previše zasmetala ni njegova tvrdnja o mojoj pristojnosti prema piscima, pri čemu sam pristojnost iščitao kao blagost u kritikama. Već sam rekao da se trudim u kritikama spomenuti sve što primjetim, kako pozitivne tako i negativne strane rukopisa, i ne želim isticati jedne a prešućivati druge.
Ni krivo napisano prezime ni tvrdnja o mojoj blagosti u kritikama nisu me potakle na reakciju.
Povod reakciji bila je tvrdnja Borisa Becka da su njegovi kolege-pisci barabe. Dotad sam već naslutio da on baš i nije neka cvećka, a ova njegova tvrdnja samo je to potvrdila. Izazvao sam ga da imenuje te barabe među svojim kolegama. Nije to učinio, kao što sam i očekivao. No, ipak sam se nadao da će možda uzvratiti da se radilo o ironiji (iako bi mi najdraži odgovor bio da je to bila autoironija). Niti to u odgovoru nije uslijedilo. Ali je uslijedilo izvrtanje činjenica i demagogija.

Zato s cijelom istinom na stol : Boris Beck u lipnju mjesecu poslao mi je mail u kojem me obaviještava da je tjednik Nacional pokrenuo novu web stranicu na kojoj će objavljivati puno tekstova koji neće izlaziti u tiskanom izdanju. Rekao je da će on biti urednik kulture i da je suradnja otvorena za sve zainteresirane. Ja sam to shvatio kao poziv na suradnju i odazvao se i on me je prihvatio za suradnika. Na pitanje o honoraru rekao je da «za sad nema budžeta, da se strpim mjesec-dva, pa ćemo vidjeti». Ja sam u pisanju za Nacional vidio priliku da proširim listu medija s kojima surađujem, ali sam od početka ipak računao na kakvu-takvu lovu. Ako mi književni časopisi (Svjetlo, Nova Istra, Književna Rijeka) za tekstove objavljene kod njih isplaćuju honorar, ne vidim razloga zašto honorara ne bi bilo u Nacionalu koji raspolaže s puno više love nego spomenuti časopisi.
Prije nekih mjesec i pol (dakle 3 i pol do 4 mjeseca nakon uspostave suradnje i objave mog prvog od još osam tekstova koji su uslijedili) upitao sam Borisa Becka što je s honorarom i zamolio ga da urgira da mi se plati. On je odgovorio da je broj mog žiro računa proslijedio u računovodstvo. Zatim sam čekao još nekih 20-tak dana a lova još nije sjela. Ponovo sam zamolio Borisa da urgira za plaćanje a njegov je odgovor bio da je na njemu da žiro račun proslijedi u računovodstvo, dok «plaćanje odobrava Predsjednik uprave. Pogledaj u impressum tko je to».
Dakle, Boris nema ništa s tim, on pere ruke. Izvini Borise, ali ja sumnjam da si ti uopće urgirao ikome i igdje da mi se plati. To sumnjam zato što mislim da je si od početka znao da neće biti love za suradnike na webu, ali nisi bio iskren prema suradnicima (odnosno meni)... No, sve će se to pojasnit do kraja ovog teksta...

OK, dakle, Pukanić je taj koji ne želi plaćati suradnike pa je logično da Pukanića proglasim za barabu, što sam i učinio u svom tekstu «O mojoj blagosti i ponekoj barabi...» objavljenom na svom blogu. Kao što rekoh, da je Beck odgovorio kako je tvrdnja o piscima-barabama bila ironija ili još bolje, autoironija, ostao bih na tome, prekinuo suradnju, cijelu stvar zaboravio i Ćao đaci. No,
uslijedila je Beckova demagogija koju nisam mogao odšutjeti.

Beck tvrdi u komentarima na taj moj tekst kako je hrvatska književnost prepuna ljudi kojima je netko nešto dužan. Dakle, odgovor u stilu : «tko te jebe Alajbegu, piši kući propalo». Borise dragi, to je istina kao što je istina i da je Hrvatska prepuna ljudi koji rade bez plaće i čkome. Ja ne spadam u takve, na tvoju veliku žalost. Protiv nepoštenja ja ne mogu a da ne dignem glas, takav sam što mogu. Pa kom krivo a kome pravo!

Zatim slijedi demagogija kako i on piše gratis za web portal Nacionala.
Borise dragi, ti si urednik kulture u Nacionalu i logično je da u plaću koju za to primaš, uz uređivanje one jedne stranice kulture u tiskanom izdanju Nacionala, ulazi i uređivanje i stranica posvećenih kulturi na web sajtu Nacionala. Da li će ti za taj dodatni posao tvoj Predsjednik uprave povećati plaću, to se mene ne tiče.

No, najviše u oči upada Beckova tvrdnja «ja sam izravni krivac, a ne Pukanić: pokrenuo sam rubriku kultura na nacionalovu webu bez ikakva budžeta zato da se iskoristi jedan medij u trenutku kad kulture nema previše, a potaklo me i to što vrlo mnogo ljudi na blogovima piše o književnosti; internet mi se činio utočištem za kulturu i književnost kad to dvoje polako iščezava iz novina...”
Idemo od kraja tog citata : Boris Beck jedan je od urednika Internet časopisa za književnost Knjigomat. Svoj prosvjetiteljski poriv tamo može utažiti objavljivanjem mladih autora i povećavanjem prostora posvećenog književnosti koja polako iščezava iz novina. I to on tamo čini izvrsno, o tome sam se nebrojeno puta na svom blogu pohvalno izrazio i ponovo mu za to skidam kapu. No, bezobrazno je od njega da očekuje da će ljudi za medij poput Nacionala koji ima love, pisati besplatno, iz prosvijetiteljskih poriva i radi promocije književnosti.
No, ni na tome on ne staje nego se posprdno odnosi prema čitateljskim masama koje je Alajbegović priskrbio Nacionalovom webu. Borise, jako dobro znaš da si mi u mailu čestitao na dobroj ideji da o svakom mom tekstu koji izađe na Nacionalovom webu izvijestim čitateljstvo moga bloga i stavim link prema tom tekstu. Ti jako dobro znaš da je posjećenost mog bloga od 350-500 svaki dan i primjetio si i sam da velik dio tih čitatelja klikne na taj link i prebace se na čitanje mog teksta objavljenog u Nacionalu. I sam si mi oduševljeno javio kako je moj tekst kojim predstavljam zbirku pjesama popularnog blogera Porta daleko najčitaniji tekst na stranicama kulture Nacionala.

Daljnjom njegovom tvrdnjom kako je on taj koji je pokrenuo rubriku kulture na Nacionalovom webu stvari su se u potpunosti razjasnile, a sve maske pale (osim ako nije istina to što tvrdi). Ispostavilo se da sam pogrešnu osobu proglasio barabom. Umjesto da to ustvrdim za Becka ja sam to rekao za Pukanića, dok Beck sada tvrdi da Pukanić sa kulturom na web stranicama Nacionala (pa tako ni sa plaćanjem suradnika za te tekstove) nema ništa. Ako je istina to što Beck tvrdi onda se ispričavam Pukaniću.
Dakle, ako je to istina, i ako se ne radi o Beckovom žrtvovanju vlastitog dostojanstva radi očuvanja uredničke fotelje, logično je zaključiti da su stvari tekle ovim tokom :

Pukanić : "Boki, odlučio sam pokrenuti novi web sajt Nacionala. Objavljivat ćemo i tekstove kojih nema u tiskanom izdanju."
Beck : "Super, ja se prihvaćam uređivanja kulture. Dovest ću mlade ljude i sajt će bit krcat super tekstovima"
Pukanić : "Samo naprijed Boki! Međutim, lovu za honorare me ne pitaj"
Beck : "Ma nema frke stari, ti će mulci bit sretni da pišu za tebe, neće im šuška ni past na pamet".
Pukanić : "Ok, no zapamti moje riječi, love nema".

Oprostite na karikiranju, ali iz Beckovih komentara i njegovih postupaka logično je zaključiti da je od početka znao da honorara biti neće. Sve bi bilo u redu da je Beck bio pošten i ako je znao da honorara neće biti , da je to otvoreno suradnicima rekao. Na meni bi bila odluka da li pisati besplatno za medij koji ima love a ne želi plaćati suradnike, ili ne. Međutim, Beck je muljao tvrdnjom «da se strpim, da ćemo vidjeti za mjesec-dva». Jebiga, odlučio sam bar na kratko zaboraviti na svoju pristojnost i zahtjevati honorar od medija kojemu love za honorare ne manjka.

I želim da se zna, kad sam svojom kvalitetom zaslužio postati suradnikom književnih časopisa koji isplaćuju honorare, nisam prestao pisati za Lupigu(www.lupiga.com) koju vode entuzijasti, bez honorara. Čak sam u međuvremenu i proširio listu medija s kojima surađujem a koji ne isplaćuju honorare (riječki mjesečnik Val). Dakle, teško da je meni «lova mjerilo svih stvari», kako to za moju malenkost tvrdi Beck. Lova je tek mjerilo samopoštovanja, jer bih bio nepošten prema samome sebi kada bih nastavio pisati za medij koji poput Nacionala ima love, a ne želi isplaćivati honorare.

No, ne krivim ja previše Borisa Becka. On je tek kotačić u pokvarenom mehanizmu. Kriv je cijeli sustav u kojem je postalo pravilo da se radnike zakida na plaćama, pa tako i mlade novinare na honorarima. Međutim, dok se oni prvi kad im prekipi još i pobune, mladi novinari šute i rade za siću ili besplatno. To dovoljno govori o antiintelektualnoj klimi u ovoj žabokrečini od zemlje. Umjesto da su upravo oni prvi koji će dići glas, oni čkome. Boris je tek jedan od kotačića koji pokreću taj umašćeni stroj. A ja sam budala koja pokušava skinuti bar malo upekle masti s tog mehanizma. I naivno se pritom nadam da će se možda uskoro naći još pokoja takva budaletina...
Moja je sreća što sam neovisan, što živim od rada u turističkoj agenciji a nisam osuđen na životarenje od svoga pisanja. Pišem radi mentalne gimnastike i iz gušta, a za medije koji imaju love a ne žele plaćati honorare, pisati više ne namjeravam.

Pretpostavljam da sve ovo do Pukanića još nije stiglo i zadnje što bih želio je da Boris Beck, otac troje djece, zbog svog nepoštenja prema suradnicima, ostane bez posla. Zato umoljavam novinare koji razmišljaju da o ovome napišu tekst za svoje novine, odustanu od toga.

Eto, toliko, nadam se da je ovime cijela priča zaključena. A honorar, naravno, i dalje očekujem. Nadam se da ne moram ponovo objašnjavati da tu siću očekujem , IZ PRINCIPA, u ime svih mladih novinara koji pišu za medije koji imaju šuške, a ne žele plaćati svoje suradnike!!!

Božidar Alajbegović