Nagrada Večernjeg lista i VBZ-a teška 100.000 kuna po drugi put odlazi u Bosnu. Dobitnica je u Bosni i Hercegovini afirmirana književnica Nura Bazdulj-Hubijar, specijalist medicinske mikrobiologije. Živi i radi u Travniku, a rođena je 1951. g. u Mrđenovićima kraj Foče. Roman "Kad bi bio juli" napisala je za pet dana i rukopis poslala na natječaj u Zagreb. U Hrvatskoj joj je ove godine Fraktura objavila knjigu priča "Nevjestinski ponor".

VL: U uvodu romana citirate tvrdnje da je Bosna zemlja mržnje, ali i prkosna od sna. Koliko se Bosna promijenila od početka rata do danas?
BAZDULJ-HUBIJAR: Roman se otvara motom koji sam preuzela iz knjige moga sina Muharema "One Like a Song". Što se tiče razlike između Bosne danas i Bosne od prije deset-petnaest godina, ona je, na izvjestan način, i manja i veća nego što se na prvi pogled čini. Rata nema, a opet svako malo neko dijete pogine od zaostale mine. Ljudi ne žive od humanitarne pomoći, a opet penzioneri ruju po kontejnerima za smeće tražeći koricu kruha. Fasade zgrada uglavnom su obnovljene, no lica ljudi i njihove duše promijenjeni su zauvijek.

VL: Šifra Orphan (siroče) pod kojom ste poslali svoj rukopis sigurno nije slučajna. Koliko autobiografskog ima u tom romanu?
BAZDULJ-HUBIJAR: Među deset tisuća žrtava opsade Sarajeva je i moja majka. I mene je ovaj rat učinio siročetom. U tom bih smislu željela naglasiti da ovaj roman kroz priču o srebreničkoj tragediji priča zapravo priču o tragediji cijele Bosne i Hercegovine, i ne samo Bosne nego i tragedije općenito.

VL: Pišete o Srebrenici, ali izbjegavate krv i mučne scene. Ne volite naturalizam?
BAZDULJ-HUBIJAR: U pravu ste, ne volim naturalizam. Htjela sam, uspkros svemu, ispričati priču o ljudskoj dobroti. Volim citirati jednu izjavu Czeslawa Milosza koju je taj veliki pjesnik, možda najveći u dvadesetom stoljeću, dao u svom posljednjem intervjuu, pred samu smrt. S više od devedeset navršenih godina života, s bezbroj nagrada među kojima je i Nobelova Milosz veli da mu se čini kako je obična ljudska dobrota vrjednija od cjelokupne svjetske književnosti. Ako sam pišući ovaj roman imala ikakvu ambiciju, to je bila želja da svatko tko ga pročita bude makar mrvicu bolji čovjek.

VL: Postoje li u stvarnom svijetu ljudi dobri, čak i beskonfliktni poput Vašeg glavnog junaka Mirze?
BAZDULJ-HUBIJAR: Postoje. Mora ih biti! U suprotnom, svijet bi propao. Ima neke duboke istine u onoj židovskoj legendi o trideset i šest pravednih ljudi na kojima počiva svijet. Bez dobrote svijet ne bi mogao postojati.

VL: Autorica ste 20 knjiga, a radite kao liječnica, imate obitelj. Kad stignete i pisati?
BAZDULJ-HUBIJAR: Mnogi me to pitaju. Pišem uglavnom noću, kad je sve drugo već obavljeno. I pišem samo kad moram, kad je nadahnuće toliko jako da mu se ne mogu othrvati. Ne razumijem pisce koji taj posao rade rutinerski.

VL: U BiH ste najčitanija autorica, prevode Vas na strane jezike, Vaše knjige su u lektiri. Imate li status književne zvijezde i u materijalnom i statusnom smislu?
BAZDULJ-HUBIJAR: Nisam ja književna zvijezda, ni u materijalnom ni u statusnom smislu, barem ako pitate tzv. književnu javnost, koja, istini za volju, u BiH i ne postoji, no postoji njezin fantom. Lako ću vam to ilustrirati: u BiH sam objavila dvadesetak knjiga, a u Hrvatskoj (prije ove nagrađene) jednu, a opet je više u Hrvatskoj pisano o toj jednoj, nego u Bosni o svim prethodnim zajedno. Nitko me u bh. medijama ne osporava, ali me nitko i ne podržava. Uglavnom me ignoriraju. A ako se, što je također vrlo rijetko, uopće natjeraju da o meni bilo što pozitivno napišu, to se nikada ne tiče kvalitete samih knjiga, nego se osvrću na izvanknjiževne činjenice. Pa kažu: produktivna, plodna, čitana Međutim, takvo što se ovdje može i očekivati. Iz povijesti književnosti mi je jasno da u Bosni nisam ni prva ni posljednja koju se na taj način pokušalo obeshrabriti.

VL: Kao liječnica imate kontakt s narodom. Čita li narod knjige?
BAZDULJ-HUBIJAR: Narod čita, hvala Bogu, i što je najvažnije, narod se ne osvrće na "književne kuhinje". Davno sam negdje pročitala da je u književnosti najvažnija i najmoćnija usmena preporuka, ona koja ide od usta do usta. Valjda zato i jesam, usprkos ignoranciji kritike o kojoj sam već govorila, uvjerljivo najčitaniji autor u BiH, i to prema svim anketama, i po knjižarama, i po bibliotekama.

VL: Ovih je dana Chomsky Srebrenicu stavio pod upitnik. Je li se Srebrenica uopće dogodila?
BAZDULJ-HUBIJAR: Ne pratim toliko medije, no čula sam za tu izjavu, kao što sam čula i za njezin pomalo stidljiv poludemanti. Ako sam dobro razumjela, Chomsky tvrdi da ne poriče ono što se u Srebrenici dogodilo, nego se zalaže za slobodu govora. Mislim ipak da nitko nikad neće moći osporiti da se u Srebrenici dogodio najgrozniji zločin u Europi nakon II. svjetskog rata: pravomoćne sudske presude, priznanja direktnih izvršilaca i bezbrojni dokumenti su itekako snažni dokazi. Da i ne spominjem svjedoke, porodice žrtava, masovne grobnice i ono neizrecivo tužno more mezara u Potočarima.

Razgovarao : Denis Derk
Izvor : Večernji list