Ocijenjena kao jedna od ponajboljih afričkih knjiga prošloga stoljeća, Mjesečarska zemlja, prvi roman Antónija Emílija Leite Couta, i drugi preveden u nas (Pod stablom frangipanija, V.B.Z., Zagreb 2003.), potresna je priča o mozambičkom građanskom ratu.

Krijući se na mrtvoj cesti u olupini izgorjela autobusa, dječak i starac pronalaze bilježnice, čiji sadržaji sablasno korespondiraju s njihovim intimnim strahovima, tajnama i istinama. Couto će njihovim prodiranjem u zbilju dvojice bjegunaca pred ratom otvoriti fascinantan i prebogat svijet mitova, vjerovanja i tradicije naroda Crnoga kontinenta, u kojem mrtvi ne samo da nisu mrtvi nego posve ravnopravno žive sa živima.

Ono što je tek nadnaravno i izmaštano u duhovno-kulturološkoj paradigmi zapadnjaka, u dugoj tradiciji sjećanja i grozomornoj suvremenosti afričkoga čovjeka posve je istinito i jednakovrijedno. Razdjelnicu, naime, između svijeta mrtvih i svijeta živih gotovo je nemoguće uočiti. Duhovi mrtvih na stranicama ovoga romana i opomena su i kletva živima, živi im se utječu i strepe da ih ne rasrde. Drugi pak važan sloj Coutova pripovjedačka interesa kritika je postkolonijalnoga mentaliteta Afrike. Ipak, iznad svega, u središtu autorove pažnje je gotovo nasljedna patnja malog čovjeka koji se našao pred povijesnim nesrećama i njegova žudnja za prostorom mira i slobode.

Couto elegantnom rečenicom, poznavanjem usmene tradicije i mudrosnog genija afričkoga čovjeka, kreativnim križanjem afrikanizama i portugalskog standarda te osjećajem za paralelizam priča piše o patnji, prevodeći je na univerzalan jezik nesreće koja nas pogađa svojom unutarnjom zadatošću. I koja nas počesto obeshrabruje halucinantnim i snovitim zaposjedanjem zbilje. Svojim dvojnim identitetom, kao Afrikanac i kao dijete Europljana, on Mjesečarskom zemljom nepogrešivo i autentično posreduje značajnoj literarnoj razmjeni između tih dvaju, međusobno si nepoznatih, svjetova.