KRITIKA : Krešimir Pintarić - 'Ljubav je sve' (Profil, 2005.)


'Playstation baby', 'Djeca Patrasa', 'Virusi', 'Tri života Tonija Longina', 'Ljubav, struja, voda & telefon' ovogodišnji su romaneskni izdanci domaće proze koji se svi redom bave ili se bar tematski i motivski dotiču veze dvoje ljudi (bračne ili ljubavne) koja je u krizi ili čak pred raspadom. 'Ljubav je sve', nova knjiga Krešimira Pintarića, svakom je svojom stranicom posvećena nečemu dijametralno suprotnom – ljubavnoj vezi koja je u zenitu, koja odiše nepomućenom idilom, stabilnošću i harmonijom te je svjetlosnim godinama daleko od i najmanje naznake krize. U kontekstu recentne domaće proze svakako možemo reći da se radi o kuriozitetu. Međutim, sjetimo li se da veći dio Pintarićeva opusa otpada na poeziju (tri pjesničke naspram jedne prozne zbirke) stvari postaju jasnije.

Za razliku od proze, poezija je podatnija za dočaravanje ljubavne harmonije i mnogi su pjesnički opusi (pa jednim svojim dijelom i Pintarićev) prepuni tematizacije upravo ljubavnog sklada, emocionalnog zanosa i idile među ljudima koji se vole. Poezija kao da je (cyber-generacija bi rekla: 'po defaultu') predodređena za takvu vrstu autorskog iskaza, dok kod proze to ipak nije tako. Proza teško trpi beskonfliktnost, nepomućenost i sklad. Proza, a roman pogotovo, traži neizvjesnost, ona nasušno treba radnju koja vodi od točke A do točke B sa neizostavnom preprekom koja se na toj ruti pred protagonista postavlja, a koji kroz njezino savladavanje doživljava katarzu te se oblikuje ili čak i mijenja. No, Krešmir Pintarić je mudro prepoznao kako bi u eri posvemašnjeg cinizma, netrpeljivosti, ljudske nezajažljivosti i rasapa vrijednosti, a što su sve karakteristike vremena u kojima živimo, prozni prikaz jedne nepomućene ljubavne harmonije mogao unijeti dašak osvježenja, pa čak i začudnosti.

Ipak, premda 'Ljubav je sve' veliku pažnju pridobiva upravo svojom tematskom različitošću, poznavateljima Pintarićeva pjesničkog opusa ta knjiga ipak neće donijeti mnogo nova. Tomu je tako iz razloga što se u slučaju 'Ljubav je sve' radi o reciklaži, odnosno svojevrsnom transferiranju jednog dijela stihova iz njegove pjesničke zbirke 'Divovski koraci' u prozni izraz. Pintarić ustvari kao da veli: 'Ne želite čitati moju poeziju? Ne morate, nema problema - prepakirat ću je u prozu, CV ću si podebljat novom bibliografskom jedinicom, a i honorarčić će svakako dobro doći''. No, osim takve ironizacije čitateljskog zazora od poezije, moguć je i puno ciničniji zaključak kako se radi o njegovom konačnom priznavanju uzaludnosti i odustajanju od bavljenja poezijom. Nadajmo se ipak da nije tako jer je Pintarić kao pjesnik puno zanimljiviji od Pintarića prozaika.

Dakle, 'Ljubav je sve' iz muškog ugla tematizira harmoničan ljubavni život dvoje urbanih tridesetogodišnjaka. Svako je poglavlje tematski zaokruženo i bavi se pojedinim aspektom zajedničkog života jednoga para civiliziranih i liberalnih tridesetogodišnjaka koji svaki eventualni nesporazum izglade razgovorom, svoju vezu temelje na posvemašnjoj ravnopravnosti i uvažavanju međusobnih razlika, a uzajamna im je ljubav važnija i jača od svega. Pintarić se pri profilaciji likova svjesno ograničava isključivo na njihovu intimu, na njihovo emocionalno doživljavanje životnog realiteta kojega dijele i komentiranje događaja u kojima zajednički sudjeluju. Pri tome on koordinate kuhinja-dnevni boravak-spavaća soba gotovo i ne napušta, ne otkrivajući nam čak niti profesiju i imena svojih golupčića, dok ukotvljenost u 'danas i ovdje' spoznajemo tek putem TV emisija koje komentiraju ('Nedjeljom u dva') i suvremene glazbe koju vole. Elem, ljubav je ta koja određuje njihovu zbilju i osmišljava im egzistencije, dok stvarnosti (političke, ekonomske, društvene, socijalne ...) oni kao da gotovo i nisu svjesni, a takvim postupkom Pintarić cjelokupnom korpusu tzv. stvarnosne prozne matrice u Hrvata kao da pokazuje prst srednjak (ili barem figu).

Protiv saharinskog učinka povremene patetike i pretjeranog sentimentalizma Pintarić se uspješno bori izdašnim dozama duhovitosti i (auto)ironije , a izrazita uvjerljivost i neposrednost dijaloga (kojima se na korak približio Robertu Perišiću) predstavljaju najjaču stranu njegove proze. No, bilo da govori o odnosima s roditeljima, stavu spram braka i roditeljstva, međusobnim osjećajima, različitim preferencijama i ukusima, feminizmu ili pak seksu, njegovi monološki iskazi redovito poprimaju prevladavajuće esejističke značajke te je 'Ljubav je sve' prije zbirka eseja/kolumni na temu muško-ženskih odnosa, nego roman. A gotovo svim kolumnama sudbina je jednaka – jednokratna upotreba i brzo potonuće u zaborav.

Ni 'Ljubav je sve' drugome se, nažalost, ne treba nadati. No, vratimo li se Pintarićevoj poeziji sjetit ćemo se 'da ženu koju voliš nikada ne smiješ prestati zavoditi', i upravo ćemo u tim stihovima prepoznati upotrebnu vrijednost ove i svih ostalih Pintarićevih djela.
Pošteno! Reč da bi rekel ...

(Napisao : Božidar Alajbegović, listopada 2005.)