S objavljene četiri zbirke priča i jednom romanom Wojciecha Kuczoka nazivaju vodećim mladim poljskim prozaikom. K tome piše i poeziju, filmske scenarije i filmske kritike, dok mu je speleologija strast u slobodno vrijeme. Stalni je suradnik nekoliko najuglednijih kulturnih časopisa i dnevnih novina. Diplomirao je i doktorirao na Akademiji za audiovizualne umjetnosti Jagiellonskog sveučilišta u Krakowu. Tako će priča o momku koji se 1972. rodio u provincijskom mjestu Chorzowu možda jednoga dana biti prenesena na filmsko platno.
Do tada, Kuczok uživa u slavi i nagradama. U književnosti se pojavio 1996. sa zbirkom Čuvene pripovijesti (Opowieści słychane), za koju je dobio nagradu Poljske udruge izdavača. Slijedi, također nagrađena, 1999. knjiga Tragične pripovijesti, ali i nominacija za prestižnu godišnju književnu nagradu NIKE, koju je dobio Tadeusz Różewicz, pa se autor doista ne može žaliti da je bio u lošem društvu jer su je prije toga primili Czesław Miłosz i Stanisław Barańczak. S knjigom Kosturofobija (Szkieleciarki) 2002. njegova je darovitost za stilizaciju i kompoziciju naveliko hvaljena, a poigravanje dijalektima i žargonom, uvjerljivost monologa i preciznost u izričaju postaju stalnim odrednicama kritika njegovih knjiga.

U romanesknom se prvijencu, Glibu (Gnój, 2003), koji poljski kritičari nazivaju kvazi-autobiografskim, ipak prema priznanju samog autora, krije i dio vlastita životnog iskustva jer ga je pisao dvije godine "vlastitom krvlju". Taj mu je roman napokon donio 2004. i nagradu NIKE. Ubrzo je prema romanu sam Kuczok napisao scenarij za film Ožiljci (Pręgi) koji je režirala Magdalena Piekorz. Film je 2004. osvojio Zlatnog lava na Festivalu poljskih igranih filmova u Gdanjsku. Njegova posljednja knjiga, zbirka priča Sablasni krug (Widmokrąg, 2005) izazvala je burne reakcije u poljskoj kulturnoj javnosti zbog radikalnog eksperimentiranja s jezikom.

Prema riječima samog autora, Glib je bio zamišljen kao antibiografska ispovijest koja prikazuje svijet šleskih stanovnika, njihove međusobne odnose, društvene razlike, socijalni položaj, itd. Međutim, ispala je to priča o "obiteljskom paklu, koju pripovijeda dijete u trenutku kad je sve to daleko za njim, ali je svejedno ostalo djetetom." Na početnom kontrastu između dvaju sukobljenih svjetova – starog, aristokratskog, konzervativnog, koji se ne može odreći svoga elitizma, pa makar u umišljenosti i manirama – i novog radničkog, sirotinjskog, sirovog, prostog – malo pomalo izranja slika porodice opterećene naslijeđem i neuspjesima koji poprimaju patološke oblike. Otac, "stari K." je sadistički tiranin koji je obiteljski dom pretvorio u mjesto strašnoga ugnjetavanja i ponižavanja. Tako lik autokratskog, patrijarhalnog oca postaje opći model vladanja ljudima jer psihičkim i fizičkim zlostavljanjem uspostavlja se stroga hijerarhija. No, ironija, satira pa i groteska čuvaju autora od upadanja u cendravu sentimentalnost, dok za govor o nekim članovima familije, a osobito majci, "čuva" lirske elemente koji cijelom romanu daju pomirljiv ton, kao da je taj dječarac svima sve oprostio. Usprkos tome što se obiteljska shema odnosa, ali i breme prošlosti, prenosila na njegov život izvan doma: školu, prijatelje, susjedstvo, crkvu… Tako se "mladi K.", odbačen od svih, povlači u sebe i postaje luckasti samotnjak. Fantastičan i čudesan svršetak (koji nemoguć u rudarskom kraju) simbolički predstavlja junakovo konačno očišćenje od stigmi i rana obiteljskog života.
Kuczok tvrdi da ga slava nije promijenila. I dalje se nada da će pronaći neko mirno mjesto gdje bi mogao živjeti sa ženom i djecom (iza sebe već ima dva braka i dvoje djece), neko je vrijeme živio u Krakovu, ali nije izdržao okrutan gradski ritam i vratio se u provinciju. Smatra sebe običnim mladim čovjekom, skromnih potreba, voli planinarenje, glazbu (u televizijskom predstavljanju sedmoro finalista nagrade NIKE poznati poljski raper i DJ odrepao je nekoliko stihova posvećenih Kuczokovu romanu) i pisanje. Svjestan je da "slava će proći, a on će i dalje zatvoren u svom domu pisati". Zbog vlastite potrebe. Za sebe.

Jadranka Pintarić, urednica biblioteke Na tragu klasika