KRITIKA John King : Tvornica nogometa (Celeber, 2003.)

U romanu 'Tvornica nogometa' pseudonimom John King zakrabuljeni britanski književnik daje nam uvid u stil i način života pripadnika navijačke skupine engleskog nogometnog kluba Chelsea. Roman odlikuje sirovi realizam prikaza navijačke subkulture sa svim konotacijama koje pojam huliganskog navijaštva podrazumijeva: od radikalnog nasilništva i ratobornog bijesa koji se ispoljava na pripadnicima navijača suparničkog kluba, do opijanja, drogiranja i "brzopoteznog" jednokratnog seksa.
Roman je strukturiran kroz niz, otprilike deset-straničnih poglavlja ulančanih tako da nakon svakog poglavlja glavne fabularne linije (kojom pratimo grupicu navijača Chelsea na domaćim i gostujućim utakmicama njihovog kluba) slijedi poglavlje koje dotične navijače smješta u socijalno-društveni kontekst, oslikavajući ih od strane likova izvan navijačkog miljea, a s kojima su povezani susjedskim, rodbinskim ili prijateljskim vezama, pa tako svako poglavlje ustvari tvori proznu jedinicu koja se može čitati i kao kratka priča.
Čitanjem ovog, a i Kingovog romana 'Panker' (Celeber, 2002.), dade se zaključiti da je John King socijalno osviješten autor evidentno lijeve političke orijentacije koji nam u ovom slučaju osim autentična prikaza načina života predstavnika britanskih huliganskih navijača podastire i esejističko razmatranje položaja britanske radničke klase sa početka i sredine osamdesetih godina, a koja je fenomen navijačke subkulture i huliganstva i iznjedrila.
King prikazuje život britanskih blue collars u svoj surovosti siromaštva koja ga karakterizira, ali to čini nenametljivo, bez moralizatorstva i dociranja, puštajući čitatelja da samostalno, na temelju predočenih mu primjera iz realnog života donosi svoj sud i zaključke.
Autor čitatelju niti u jednom trenutku ne nameče svoje mišljenje, ali je njegov stav o rečenoj problematici sasvim jasan i razvidan.
Kingovi navijači su naprosto "ovisnici o adrenalinu, narkomani u krizi, u potrazi za šutom dobre tučnjave", a on namjerno izbjegava profiliranje likova, a time i njihovu individualizaciju, da bi tako naglasio njihovu pripadnost skupini (navijačkoj). Kao pojedinci oni su otpadnici od društva, luzeri i marginalci, a pripadništvo grupi daje im snagu i samopouzdanje, dok je nasilništvo i brutalnost ispušni ventil kojim svijetu žele ukazati da uopće postoje.
Kingov rukopis karakterizira iznimna energičnost, adrenalin se naprosto prelijeva preko stranica, a sva brutalnost navijačkog bijesa gotovo da je opipljiva, dok mačizam (anti)junaka prelazi sve granice prihvatljivog i dozvoljenog pa bi štivo svojom političkom nekorektnošću i amoralnošću moglo neke čitatelje možda i povrijediti.
Kingovi navijači ustvari idu utabanom stazom njegovih pankera iz prethodnog romana, čiju borbu protiv establišmenta i vlasti nastavljaju nešto drukčijim i brutalnijim sredstvima. Naravno, njihovo ponašanje ne opravdava nezavidan socijalni status, ali King svojom prozom indirektno ukazuje na pogubnost i nečovječnost modernog kapitalizma kojega su obje skupine produkt, ali i direktne žrtve.
Usuđujem se pretpostaviti da King svoje stranice piše na temelju vlastitog iskustva stečenog kao pripadnik navijačke skupine nogometnog kluba Chelsea, jer neobuzdanost, uvjerljivost i autentičnost prikazanog naprosto oduzima dah, a ujedno je miljama daleko od tematski srodnog, ali bitno umivenijeg i pristojnijeg, srednjostrujaškog i široj publici lakše prihvatljivog Hornby-jevog romana 'Nogometna groznica', koji je prema 'Tvornici nogometa' kao sterilni adult oriented rock prema neobuzdanom punku.

(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2003.)