KRITIKA : Irvine Welsh - 'Smeće' (SysPrint, 2005.)

Irvine Welsh u romanu 'Smeće', za razliku od tri njegova dosad na hrvatski prevedena romana ('Trainspotting', 'Porno', 'Ljepilo') u kojima smo pratili brojne (ne)zgode cijele plejade likova, ograničava se na jedan lik i njegov iskaz u prvom licu, uz tek rijetke kratke digresije supruge glavnog protagonista i povremene iskaze crijevne trakavice u njegovoj utrobi.

Bruce Robertson beskrupulozni je okorjeli psihotični murjak; rasistički nastrojeni mizantrop, homofob i seksist, sklon drogi, alkoholu i perverznom brutalnom seksu (kao odrazu želje za dominacijom i moći); korumpiran i sebičan do krajnjih granica te amoralniji od svih edinburških kriminalaca zajedno - njegova pokvarenost seže tako daleko da najboljeg prijatelja strpa u zatvor kako bi mu povalio (pardon, utješio) suprugu - u kućnoj posjeti kolegi skrivećki cigaretom buši rupe u fotelji te seksualno zlostavlja vlastitu kćer predškolske dobi (zbog čega ga napušta supruga). Ni higijenske navike nisu mu naročito bliske pa osim crijevne trakavice (koje nije svjestan iako se čudi zašto gubi na kilaži kada ždere nezasitno, često i u ogromnim količinama) ima i kožni ekcem u predjelu međunožja, s tendencijom ubrzanog širenja. Taj šljam s policijskom značkom mora riješiti slučaj brutalnog ubojstva sina afričkog diplomata, no umjesto na otkrivanje ubojice, Bruce se svim silama baca na spletkarenje protiv kolega, svojih protukandidata za upravo oslobođeno mjesto inspektora.

Policijska je istraga tek labavi fabularni okvir koji Welshu služi da prikaže moralnu dezintegraciju policijskog detektiva i da oslika društveno-ekonomsku situaciju radničke klase u Škotskoj devedesetih godina, kao i u prethodno spomenutim romanima. S tim je blisko povezana i autorska subverzivnost 'Smeća' jer, uzevši za glavnog protagonista jednu od poluga sustava i prikazavši ga u tolikoj mjeri izopačenim, Irvine Welsh eksplicitno ukazuje na trulost vlasti i njezinih mehanizama. Odabirom ničeanske prirodne selekcije kao Bruceove životne filozofije (kod koje emotivci, slomljeni ljudi, slabići i 'nesposobnjakovići kaj se nemreju nositi sa životom' ne zaslužuju trošiti prostor i zrak 'nama ostalima') autor implicira karakter društvenog sistema koji živi današnja Škotska (i ne samo ona).

Unatoč subverzivnosti i anarhičnosti, 'Smeće' je s literarne strane Welshov podbačaj - mnogo praznog hoda, potpuno predvidljivo razrješenje ubojstva, zbrzan i zbrčkan kraj te konstantne repeticije Bruceovih (auto)destruktivnih opscenosti i gadarija, opisi kojih su često vrlo duhoviti, ali postupno postaju zamorni, a prekomjernošću konačno prelaze u karikaturu. Welshove prostote i gadarije, za razliku od primjerice Reiserovih, nisu oslobađajuće i katarzične, već su uglavnom degutantne. On je često smiješan kad mu to uopće nije namjera (npr. smrt Bruceove prve ljubavi od udara groma u njezinu nožnu protezu), a ogavan kad želi biti duhovit (npr. snimanje pornića s psom i prostitutkom).

Najzanimljiviji sastojak priče i osnovni razlog koji nas tjera da ovo predugo i razvučeno štivo (gotovo 400 stranica) dotjeramo do kraja jest unikatni motiv crijevne trakavice kao naratora biografije i analizatora podsvijesti svoga domaćina. Trakavica u Bruceovim crijevima povremenim efektnim solilokvijima pruža uvid u tegobno Bruceovo djetinjstvo i odrastanje (smrt majke, tragična pogibija prve ljubavi, maltretiranje od strane očuha i vršnjaka itd.) u čemu nije teško prepoznati otponac njegove izopačenosti i malicioznosti. Tu je i Welshova već amblematska upotreba autentičnog edinburškog slenga i govora ulice, s dijalozima koji pršte od psovki i duhovitih podjebavanja sugovornika, a koje je Lada Silađin vrlo vješto prevela na zagrebački urbani kajkavski idiom.

'Smeće' je bespoštedna brutalna proza, bez sofisticiranosti i emocija (osim negativnih – mržnje, bijesa i prijezira) kod koje autorovo razmetanje opscenostima i ogavnostima odaje želju za efektom i šokom, uz tek pokoji rijetki bljesak inventivnosti i bez dubine svog filmskog srodnika ('Bad Lieutanant' Abela Ferrare, s maestralnim Harveyjem Keitelom u glavnoj ulozi).
Roman je to o ljudskoj kloaki koji nije za svačije oči i želudac, i čija konzumacija izaziva mučninu i duševnu žgaravicu.

(Napisao : Božidar Alajbegović, lipnja 2005.
Objavljeno na web portalu tjednika Nacional)