SVJETLO 1-2, Karlovac 2004.

srijeda , 15.09.2004.

Budući da se i moja neskromna malenkost u njemu pojavljuje, posebno mi je zadovoljstvo upoznati vas sa sadržajem iz tiska upravo izašlog, novog broja časopisa Svjetlo.

Prvi ovogodišnji dvobroj karlovačkog časopisa za društvena zbivanja, kulturu i umjetnost Svjetlo (gl.urednica Irena Lukšić) otvara priča Mire Škrinjarić Posljednje Glupkovo putovanje. Mira Škrinjarić inače je majka hrvatske spisateljice Sunčane Škrinjarić (1931.-2004.) i svoje radove – najčešće priče o životinjama – za života nije publicirala. Posljednje Glupkovo putovanje dirljiva je priča o mačku koji je obilato uzvratio ljubav ljudima dobra srca.
U odjeljku proze prisutni su još i Aljoša Antunac („ovisnička proza“ Poslije zabave), Ivana Šojat-Kuči (fantastična pripovijest Ukazanja) i Irena Lukšić (šaljivi dnevnički zapisi Dnevnik paralelnih zbivanja).

Pjesme objavljuju: Sanja Lovrenčić (Pjesme), Vesna Miculinić-Prešnjak (Modri san) i Elfrida Matuč-Mahulja (Pjesme iz podsvijesti).

Dramskim tekstom predstavlja se Silvija Šesto (Art krug 1576).

Esejistički blok započinje Marina Šur-Puhlovski „samizdatskim“ tekstom Osjećanje svoje sudbine kao tuđe, a Jadranka Pintarić piše o prednostima vegetarijanske prehrane (Vegetarijanci).
Ogled Danka Plevnika Sjećanje na filozofa Gaju Petrovića kontekstualizira znamenitog hrvatskog filozofa u svjetski prostor i vrijeme te podsjeća na nepravde zbog kojih ovaj vrhunski intelektualac nikada nije bio shvaćen u našoj sredini.
Neda Omrčen piše o pjesništvu Slavka Mihalića (Impresivna duhovna biografija), a Gordana Malić o Ivi Andriću (Zagonetka zvana Andrić).

Na kraju su i prikazi novih izdanja u našim knjižarama - Jadranka Pintarić piše o genijalnoj zbirci priča Flannery O'Connor Teško je naći dobra čovjeka, Mladen Vuković recenzira zbirku poezije Vesne Miculinić Prešnjak Tišina srca, a moja malenkost kritički progovara o knjizi Borivoja Radakovića Sredina naprijed!, i romanima Tatjane Gromače Crnac i Pere Kvesića Stjecaj okolnosti.

U nastavku vam iz spomenutog prvog ovogodišnjeg dvobroja časopisa Svjetlo prenosim svoju kritiku Kvesićevog romana Stjecaj okolnosti.


KRITIKA : Pero Kvesić - Stjecaj okolnosti (izd. Meandar, 2003.)

Ljubavne veze kao i raspadi istih predstavljaju nepresušno vrelo za umjetničko stvaranje, već decenijima (da ne kažem čak i stoljećima). Dapače, u svijetu rock glazbe baš ponajbolja djela nastaju upravo na razvalinama ljubavnih veza (npr. Beck-ovo remekdjelo Sea of change ili pak Cave-ov genijalni album Boatman's call), i to, zamislite, od muških autora, dok se u nas još uvijek na tom vrelu inspiracijom napajaju gotovo isključivo autorice.
Naše muškarčine - kako se i priliči, kaj ne? - i nadalje hine da ih takve stvari ne tangiraju baš previše. (Jedna ošla - sretan joj put, nije jedina na svijetu, bit će još drugih, oho-ho, i još kako!!! - i sve u tom stilu i fazonu).
Upravo stoga još i više (ugodno) iznenađuje da se autorstvom kratkog romana Stjecaj okolnosti a koji tematizira havariju jedne ljubavne veze može podičiti nitko drugi negoli upravo Pero Kvesić.

Budući da spomenutog autora na hrvatskoj književnoj sceni nije bilo punih deset godina, osjećam se pozvanim da vas podsjetim kako se radi o književniku koji je uz Majdaka zaslužan za inauguraciju tzv. proze u trapericama, odnosno proznog pisma koje tematizira urbanu svakodnevicu mladeži s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina.
Glavne odrednice tog svojevremeno veoma popularnog proznog pravca ili podvrste bile su komunikativnost, duhovitost i jednostavnost, a Kvesić se proslavio zbirkom priča Uvod u Peru K . koja je bila vrlo rado čitana i doživjela je više izdanja.

Nakon stanke uzrokovane prvenstveno političkim razlozima, u zadnje tri godine Kvesić se javio sa čak 4 prozne knjige: dvije zbike priča - Kasandrine slutnje i Uspomene urednika erotskog magazina te dva romana: Rent-a-car express i povod ovome tekstu - Stjecaj okolnosti (koji je objavljen u sklopu drugog kola poznate Meanderove džepne edicije Sretne ulice).

Stjecaj okolnosti u medijima je bio popraćen usporedbama sa Kureishijevim romanom Intima. Iako određene poveznice sasvim sigurno postoje (oba romana tematiziraju raspad ljubavne veze, i to iz pozicije muškog kraka ljubavnoga para) mišljenja sam da je kratkom Kvesićevom romančiću ipak nešto bliži Hornbyjev Hi-Fi . Naime, u slučaju Intime muškarac je taj koji napušta svoju družicu, bez previše kajanja i lamentacije, dok je Hornbyjev nezreli antijunak bliži Kvesićevom po tome što je on taj koji biva napušten, nakon čega lamentira ne samo o toj najsvježijoj neuspjeloj vezi nego i o onim prošlima (baš poput Kvesićeva jadnička koji retrospektivno tuguje osim za zadnjom još i za svojom davnašnjom dragom, koju je izgubio - kako drukčije negoli - stjecajem okolnosti).

U romanu, kao što je to u promotivnom tekstu na koricama spomenuto, radi se o "varljivoj priči kod koje pisac priča jedno, da bi kazao drugo, a zapravo će reći treće ". Da pojasnim, radi se o autopsiji jedne propale ljubavne veze između pedesetogodišnjeg novinara i dvadesetogodišnje studentice, u pozadini čega autor ustvari razlaže svoju životnu filozofiju zasnovanu na pogubnom, ali presudnom utjecaju slučajnosti na tokove naših sudbina i života, da bi se na samom kraju romana razotkrio i treći sloj - u završnoj sceni kolone sivomaslinastih vojnih kamiona koja, osim što priču vremenski pozicionira u nedavnu nam prošlost, također i raspad ljubavne veze simbolički povezuje sa rasapom država i ratom koji je na pomolu.

Za razliku od prijašnjih Kvesićevih proza kod Stjecaja okolnosti zamjetno je manje humornosti i duhovitosti, iako i njegovo najnovije štivo krasi tečno pripovijedanje i komunikativnost. Usprkos mjestimičnim ponavljanjima, autor čitateljevu pažnju uspijeva zadržati prekidajući glavni tok radnje flashbackovima na jednu, već spomenutu, bivšu propalu (djevojka zvana Sunce) kao i jednu nerealiziranu vezu (Veronika).
Zanimljivo je da kao podtemu Kvesić ovdje provlači i generacijski jaz, ali sada se on kao autor nalazi sa druge strane barikade i više ne ironizira ozbiljni svijet odraslih nego progovara iz pozicije "dinosaurusa koji pomalo iščezavaju" da bi njihovo mjesto zauzeli mladi, odnosno, da nastavimo s ovom, po meni ne baš uspjelom autorovom metaforom - sisavci.

Iako ga se komotno može svrstati u prezreni žanr ljubića, ovaj romančić koji obiluje sentimentalnošću, poplavama emocija, samopropitkivanjima i retroaktivnim analizama vlastitih postupaka, začudo, niti na trenutak ne upada u mulj patetike, ali završne proročanske poruke u stilu - "a šta sam ja govorio - ali niste me htjeli slušati..." pomalo ipak iritiraju (mada je finalna sekvenca veoma efektna i nimalo promašena).

Unatoč feelingu rezignacije i gubitništva koji izvire iz samoopravdavajuće fatalističke filozofije kako svemu što nam se u ljubavi (a i životu) dešava - kumuje nesretan stjecaj okolnosti , naš neimenovani pripovjedač ipak se ne miri sasvim sa svojom autsajderskom pozicijom, jer se, u vezi koja je zbog goleme razlike u godinama (ali i svjetonazorima) unaprijed osuđena na propast, on u potpunosti, bez zadrške prepušta emocijama.
On umjesto da u tu vezu uđe hedonistički, s ciljem da uživa dok traje (a poslije - ćao đaci), on se emotivno potpuno veže za Taliju, pa na koncu, čak i kad je već svjestan da ona ima novog (od njega puno mlađeg) dečka, on i dalje ustrajava u borbi za njenu naklonost i natječe se s višestruko superiornijim protivnikom, iz čega se može iščitati i autorovo neusahlo buntovništvo, mladenački duh i nepomirljivost.

Ovim solidnim romančićem Pero Kvesić nam poručuje (za razliku od njegova junaka koji to na ljubavnom polju ipak nije uspio dokazati) da još uvijek nije za staro željezo.
Ostaje mu da to, sa, nadam se, što skorijom svojom novom prozom - i potvrdi.
Dotad, Stjecaj okolnosti uzet ćemo kao vrlo zanimljivo pismo namjere...
(Napisao : Božidar Alajbegović)








<< Arhiva >>