Nietzscheov spis o genealogiji morala je doista najbolje zamišljen i ostvaren Nietzscheov spis uopće - izuzimajući Zarathustru, koji u cjelini Nietzscheova djela stoji sasvim po strani. Nema mu premca ni među prethodnim ni među potonjim njegovim spisima. Ne zauzima on danas slučajno tako visoko mjesto na listi najviše prevođenih i najčešće navođenih Nietzscheovih spisa. Michel Foucault je otišao tako daleko da je čak čitavo svoje opsežno povijesno-kritičko proučavanje raznih oblika znanja i strategija moći naknadno doveo u svezu s Nietzscheovim spisom o genealogiji i označio tim imenom.
U spisu Nietzsche bezobzirno ustaje protiv čitave dotadašnje filozofije, nastoji je razobličiti kao puko dekadentnu pojavu, kao simptom slabosti i bolesti, znamenje posustajanja životne snage i moći. Genealogija morala postaje nužno okosnica Nietzscheova filozofiranja samo zato jer je Nietzsche ozbiljno shvatio spregu između morala i metafizike, što je otkrio da je čitava dosadašnja filozofija duboko ogrezla u moralnim zabludama i predrasudama, odnosno da su moralne zablude i predrasude izvorište i osnova svih ostalih zabluda i predrasuda u filozofiji, napose onih glede istine i čistog znanja uopće.

Prema Nietzscheu, moral je najopćenitiji normativni okvir samorazumijevanja europskog čovjeka, u najmanju ruku od Sokrata i Platona, njegova vladavina je neograničena u svim područjima duha, počevši od religije, umjetnosti, znanosti i filozofije, sve do prava, politike, povijesti i drugih izvanjskih odnosa. Moral je temelj svekolike kulture, zapravo najviša moć pred kojom se mora opravdati svaka druga moć.
Nasuprot platonsko-kršćanskom shvaćanju da je moral jednom zauvijek dan i nepromjenjiv, da ima nadvremensko značenje i vrijednost, Nietzsche hrabro zastupa gledište o povijesnom karakteru morala. Njegova hipotetička rekonstrukcija morala nije samo povijest nastanka modernih ideja nego istodobno i povijest nastanka modernoga čovjeka.

Da bi mogao postati svjesno i odgovorno biće, biće koje računa i s kojim se računa, čovjek je, smatra Nietzsche, morao platiti visoku cijenu: obezvrjeđenje neposrednosti života. Moral krivotvori i potiskuje izvornu ljudsku prirodu utoliko što odvraća od osjetilnog i tjelesnog i apsolutizira um usmjeren prema apstraktnom i duhovnom. Nietzsche "asketski ideal" označava vrelom i uzrokom svih nevolja i nedaća koje su snašle ljudski rod, čvrsto uvjeren da je taj ideal u stanovitom smislu oličenje morala, čak njegova jezgra i bit, jer zahtijeva neprekidno naprezanje koje nikada ne može biti ispunjeno. Taj je ideal izopačio i upropastio modernoga čovjeka jer je, napose u obliku koji mu je dalo kršćanstvo, postao povijesno najutjecajnije načelo europske kulture. U ime je tog ideala ovozemaljski život osuđen i odbačen kao nešto prolazno, ništavno, bezvrijedno... Tako su širom otvorena vrata europskom nihilizmu, tomu najstrašnijem obliku samootuđenja čovjeka.